Lideri sa toksičnim obrascima ponašanja u međuljudskim odnosima često ostavljaju izvrstan prvi utisak, što znači da ih je iznenađujuće teško identifikovati tokom tradicionalnih intervjua. Kao posledica toga, organizacije neretko angažuju tehnički impresivne rukovodioce koji na kraju naruše timski učinak, organizacionu kulturu i zadržavanje zaposlenih. Šest ključnih koraka može pomoći menadžerima za zapošljavanje da tokom procesa regrutacije bolje procene interpersonalne veštine kandidata, uoče signale upozorenja na vreme i izbegnu skupe greške: precizno definišite interpersonalne zahteve za datu poziciju; osmislite ciljana pitanja koja se bave tim zahtevima; definišite idealne odgovore (i crvene zastavice); postavite adekvatna potpitanja; napravite objektivnu procenu; i validirajte je kroz više nezavisnih izvora. Džema, osnivačica i direktorka brzorastuće marketinške agencije, bila je uverena da je Ričard idealan izbor za novu poziciju potpredsednika za marketinšku analitiku. Tokom intervjua, Ričard je delovao harizmatično, elokventno i samouvereno. Njegova radna biografija prikazivala je impresivna tehnička dostignuća i ubedljivu viziju razvoja nove operativne funkcije. Međutim, samo nekoliko meseci nakon njegovog dolaska, kultura unutar njegovog tima počela je da puca. Članovi tima uputili su brojne pritužbe na njegov stil rukovođenja, a jedan zaposleni je zatražio premeštaj u drugi sektor. Na osnovu onoga što je Džema uspela da rekonstruiše, Ričard je odbacivao sve predloge članova tima koji se nisu u potpunosti slagali sa njegovim stavovima, pripisivao je sebi tuđe zasluge i reagovao izrazito defanzivno na bilo kakvu povratnu informaciju. Dok ga je Džema otpustila, šteta je već bila načinjena: perspektivni zaposleni su otišli, partnerski odnosi su narušeni, a njen kredibilitet pred ostatkom rukovodstva bio je ozbiljno uzdrman. Džema i Ričard su složeni primeri nastali na osnovu višedecenijskog iskustva u savetovanju organizacija – od kompanija sa liste Fortune 500 do manjih neprofitnih organizacija – u dizajniranju procesa selekcije koji precizno mere liderske i interpersonalne kompetencije. Iznova svedočimo tome da pojedinci sa izraženim i nekontrolisanim crtama ličnosti – kao što su stavljanje sopstvenog interesa ispred uspeha tima, sabotiranje kolega prebacivanjem krivice ili preuzimanjem tuđih zasluga, te defanzivno reagovanje na kritiku ili neslaganje – na standardnim intervjuima deluju briljantno upravo zahvaljujući tim osobinama. Na primer, jedno istraživanje je pokazalo da se narcisoidne osobe tokom kratkih susreta redovno ocenjuju kao privlačnije, prijatnije, pa čak i „šarmantnije“ – što je upravo kontekst koji karakteriše razgovor za posao. Ovo stavlja lidere za talente i menadžere selekcije pred ozbiljan izazov: kako otkriti toksičnost tokom regrutacije pre nego što novi lider napravi trajnu štetu. Nedavna meta-analiza pokazuje kako se destruktivno delovanje toksičnih lidera preliva u dugotrajan negativan uticaj na stavove zaposlenih, kao što su zadovoljstvo poslom i posvećenost radu, ali i na sam radni učinak, kreativnost i druga ključna ponašanja na radnom mestu. Šire posmatrano, istraživanje objavljeno u MIT Sloan Management Review otkrilo je da je toksična korporativna kultura čak 10,4 puta snažniji prediktor odlaska zaposlenih od visine plate, što ju je učinilo najjačim pojedinačnim uzrokom odliva kadrova tokom perioda „Velike ostavke“. U većini slučajeva, rešenje ne mora biti komplikovano. Nisu vam potrebne složene procene niti testovi ličnosti koji zahtevaju kliničku ekspertizu, niti je potrebno da postavljate psihijatrijske dijagnoze ili glumite psihologa. (Iako za visokorizične uloge koje uključuju veliki broj direktno potčinjenih ili kontrolu nad značajnim resursima i rizicima organizacije stručne konsultacije i te kako donose korist.) Umesto toga, najveći uspeh smo uočili kada menadžeri intervju koriste kako bi procenili da li su kandidati u prethodnim profesionalnim okruženjima pokazali sposobnost da konstruktivno upravljaju sopstvenim interpersonalnim izazovima, baš kao što bi procenjivali bilo koju drugu ključnu poslovnu kompetenciju. Predlažemo šest koraka za postizanje tog cilja. Pripremite se za intervju Jasno artikulišite šta tačno tražite i unapred isplanirajte način procene, kako vas u trenutku razgovora ne bi zavele harizma i elokvencija kandidata. Korak 1: Definišite interpersonalne zahteve za poziciju Pre intervjuisanja kandidata, razgovarajte sa njihovim budućim kolegama i onima koji će sa njima najbliskije sarađivati. Utvrdite zahteve u pogledu timskog rada, potrebe za partnerstvom i kulturološka očekivanja. Da biste videli kako ovo funkcioniše u praksi, pogledajte kako bi Džema mogla da pristupi pronalaženju zamene za Ričarda kako ne bi ponovila istu grešku. Najpre bi razgovarala sa ljudima koji su sa njim najuže sarađivali – sa kolegama rukovodiocima drugih odeljenja, bivšim direktno potčinjenim radnicima i ključnom osobom za kontakt sa klijentima. Ti razgovori bi mogli otkriti da je Ričard pitanja klijenata o povratu investicije u kampanje odbacivao kao „statistički naivna“ ili da je usred kampanje menjao kriterijume za evaluaciju potencijalnih klijenata bez ikakvih konsultacija, primoravajući tim da nedeljama ponovo radi izveštaje. To bi Džemi pružilo uvid u to da novi lider na toj poziciji mora biti sposoban da složenu analitiku prevede klijentima bez tehničkog predznanja, kao i da sarađuje na kreiranju rešenja umesto da ih jednostrano nameće – što su uvidi koje bi mogla postaviti u sam centar svojih intervjua. Korak 2: Pažljivo koncipirajte pitanja za intervju Toksični kandidati, prema našem iskustvu, sa lakoćom odgovaraju na pitanja o uspesima i jakim stranama, ali se ozbiljno muče sa pitanjima o neuspesima, zavisnosti od drugih i načinu na koji su kolege doživele rad sa njima. Ova pitanja zahtevaju od kandidata da priznaju greške i podele zasluge – što je u direktnoj suprotnosti sa njihovom prirodnom težnjom ka samoveličanju i stvaranju herojske slike o sopstvenom uticaju. Da biste razotkrili ove tendencije, kreirajte pitanja koja osvetljavaju kako su se kandidati nosili sa interpersonalnim izazovima na prethodnim poslovima, posebno onim koje ste označili kao najvažnije, i da li su u stanju da pokažu skromnost. Fokusirajte se na situacije u kojima su stvari pošle po zlu, gde im je bila potrebna pomoć ili gde su razvijali druge zaposlene. Izbegavajte hipotetičke scenarije – neophodno je saznati kako su zaista postupali. Planirajte da ista pitanja postavite svim kandidatima radi objektivnosti i lakšeg poređenja. Efikasna pitanja uključuju: • Opišite projekat na kojem ste radili a koji je doživeo neuspeh. Koji je bio vaš specifičan doprinos tom neuspehu?• Ispričajte mi o situaciji kada se neko nije slagao sa vašim pristupom. Kako se to razrešilo?• Objasnite mi kako ste razvili i unapredili saradnika na prethodnoj poziciji.• Opišite situaciju u kojoj se član tima nije složio sa vama i na kraju se ispostavilo da je bio u pravu. Kako ste reagovali? Korak 3: Unapred odredite idealne odgovore (i crvene zastavice) Da vas ne bi ponela harizma kandidata, pre samog razgovora zapišite kako zvuči idealan odgovor na svako ključno pitanje. Budite precizni u pogledu toga kako u praksi izgledaju iskrena odgovornost, saradnja i razvoj drugih ljudi. Na primer, za pitanje o neuspehu, idealan odgovor bi mogao da glasi: „Preuzima konkretnu ličnu odgovornost, navodi šta je naučio iz situacije i opisuje kako je komunicirao sa pogođenim stranama.“ Takođe, predvidite kako zvuče zabrinjavajući odgovori. Crvene zastavice kod pitanja o neuspehu uključuju fokusiranje isključivo na spoljne faktore, minimalno preuzimanje odgovornosti i izostanak bilo kakvog pomena obnavljanja narušenih odnosa ili izvučenih pouka. Znak upozorenja je i kada kandidat priča priču u kojoj je neko drugi pogrešio, a on se pojavio kao spasilac. Generalno, nemogućnost da se navedu konkretni doprinosi kolega čak i kada se to direktno zatraži, ili neodređenost prilikom objašnjavanja razvoja podređenih, jasni su signali potencijalno toksičnog obrasca. Tokom intervjua Ovo je faza u kojoj toksični obrasci postaju vidljivi, naročito ako insistirate na tome da saznate kako su drugi bili uključeni u rad koji kandidat opisuje. Korak 4: Ovladajte potpitanjima Kada kandidati opisuju svoja postignuća ili izazove, zadrite dublje u međuljudski kontekst. Postavite sledeća pitanja: • Ko vam je pomogao da postignete taj uspeh?• Kada biste morali da imenujete ključnog saradnika u ovoj priči, ko bi to bio i zašto?• Kako su se članovi vašeg tima osećali tokom ovog procesa? Na primer, kada kandidat govori o spasavanju posustalog projekta, pitajte ko je još bio uključen. Ukoliko generički spomene „tim“, insistirajte dalje: „Navedite jednu osobu koja je bila presudna za taj preokret. Šta je tačno bio njen doprinos?“ Kandidati koji ne uspevaju da pruže sadržajne odgovore – ili ne mogu da se sete nikoga bez izričitog podsticaja – često pokazuju identičan obrazac prisvajanja svih zasluga kako tokom intervjua, tako i kasnije na radnom mestu. Procena kandidata Na kraju, dok analizirate prikupljene podatke sa razgovora, zadržite interpersonalne sposobnosti u samom središtu pažnje. Korak 5: Razdvojite tehničku i interpersonalnu procenu Što ste više impresionirani tehničkom stručnošću i briljantnošću kandidata, veća je verovatnoća da ćete zanemariti znakove upozorenja u njegovom ponašanju. Rešenje leži u svesnom razdvajanju ovih procena. Dodelite evaluaciju tehničkih znanja članovima tima koji imaju duboku ekspertizu u zahtevima date pozicije. Prema našem iskustvu, operativci koji su bliži svakodnevnom radu često su u boljoj poziciji da to procene nego menadžeri; pored toga, visoko su motivisani da za kolegu dobiju nekoga ko je zaista stručan. Za to vreme, menadžer koji zapošljava treba da posveti najveći deo svog intervjua interpersonalnim i liderskim sposobnostima. To ne znači da članovi tima neće primetiti i probleme u ponašanju; to jednostavno nije primarni fokus njihovih pitanja. Ocenite svaku oblast nezavisno pre nego što ih spojite. Kada finalista ostvari izuzetno visoke rezultate na tehničkom testu, ali pokaže višestruke crvene zastavice u međuljudskim odnosima, nemojte dozvoliti da tehnička ocena prevagne. Posebno kada su u pitanju liderske pozicije, interpersonalne veštine moraju imati najmanje jednaku težinu kao i tehnička stručnost. U Džeminom slučaju, ona je mogla da uključi nekoliko saradnika iz tima u selekciju kako bi procenili tehničku pozadinu kandidata, dok bi se ona i još jedan lider sektora fokusirali na interpersonalna ponašanja definisana tokom pripreme. Čak i ako bi operativni tim kandidatu dao visoke tehničke ocene, Džema i kolega bi imali prostor da utvrde da li kandidat ume strpljivo da objasni analitičke koncepte laicima i da li je spreman da uključi druge u pronalaženje rešenja. Korak 6: Potvrdite nalaze iz više različitih izvora Pojedinačni intervju može uhvatiti osobu u lošem ili neuobičajeno dobrom danu. Obrasci koji se ponavljaju kod više ispitivača i tokom razgovora sa preporukama predstavljaju znatno pouzdanije signale. Neka i drugi članovi komisije za zapošljavanje sprovedu sličan razgovor kako bi testirali vaše utiske. Takođe, prilikom provere preporuka, postavite pitanja usmerena upravo na odnose u timu: • Kako su kolege na istom nivou i podređeni sarađivali sa ovim kandidatom?• Da li je bilo izazova u partnerstvu sa drugim sektorima unutar kompanije?• Da li biste ga ponovo zaposlili? Možda nećete dobiti odgovor na sva ova pitanja, u zavisnosti od politike bivše kompanije, ali u praksi se odgovori i te kako često dobijaju. . . . Zamislimo sada da je Džema primenila sve ove korake. To bi značilo da njen novi rukovodilac – koji bez zadrške ističe zasluge svojih saradnika i sa entuzijazmom pomaže klijentima i kolegama da razumeju kompleksne podatke – postiže odlične rezultate, dok se timska kultura ubrzano oporavlja. Džema bi ujedno otkrila i neočekivanu dobit: sam proces je uskladio njen rukovodeći tim oko vrednosti koje očekuju od lidera i smera u kojem žele da grade kulturu kompanije. Time su dobili zajednički okvir za sve buduće odluke o zapošljavanju. Kada se sledeći put nađete pred donošenjem važne odluke o izboru novog lidera, oduprite se iskušenju da jednostavno poverujete u impresivna dostignuća i herojske priče koje kandidati plasiraju. Umesto toga, pažljivo istražite tragove koje ostavljaju za sobom.
BIZNIS PLAN ZA NEUPUĆENE
Opis
SA PRATEĆIM CD-om!
Više nema potrebe da lutate i tragate za pravim rešenjem za izradu biznis plana. Naučite od najboljih. Vodeći američki autori napravili su ovaj komplet - knjigu i disk. Bez obzira na to da li tek razmišljate o pokretanju posla ili imate razrađen biznis, da li radite sami, sa nekoliko saradnika, u malom preduzeću, organizaciji srednje veličine, velikoj kompaniji ili neprofitnoj organizaciji, ovde ćete naći detaljno opisan postupak izrade i/ili ažuriranja svakog dela poslovnog plana.
Napisana tako da zadovolji vaše potrebe u oblasti planiranja poslovanja, ova knjiga obuhvata sve – od sagledavanja tržišta i konkurencije, privlačenja investicionog kapitala, preko ciljanog obraćanja kupcima, do jasnog formulisanja misije i vizije poslovnog poduhvata. Izuzetno praktični primeri i obrasci s relevantnim pitanjima na koja odgovorate, omogućiće vam da organizovano i sistematično napravite biznis plan.
Saznajte kako da:
• Procenite svoju poslovnu ideju i izglede za njen uspeh
• Definišete misiju svog poslovanja
• Procenite svoje kupce i konkurenciju
• Prilagodite plan svojim potrebama
• Obezbedite finansijska sredstva
• Predviđate kretanje poslovanja i planirate budžet
Na pratećem CD-u nalaze se korisni obrasci i materijali: svi delovi poslovnog plana, tabele za evidentiranje prihoda i režijskih troškova, pregledi poslovanja, profili kupaca i još mnogo toga.
Kratak sadržaj
Uvod
Poglavlje 1: Pokrenite mašineriju planiranja
Poglavlje 2: Rađanje dobre poslovne ideje
Poglavlje 3: Definišite svoj poslovni cilj
Poglavlje 4: Upoznajte svoje poslovno okruženje
Poglavlje 5: Odredite svoj strateški pravac
Poglavlje 6: Opišite posao kojim se bavite
Poglavlje 7: Izrada marketinškog plana
Poglavlje 8: Dešifrovanje i predstavljanje finansijske situacije
Poglavlje 9: Planiranje poslovanja za jednu osobu
Poglavlje 10: Poslovni plan za malo preduzeće
Poglavlje 11: Planiranje za preduzeće s razrađenim poslovanjem
Poglavlje 12: Planiranje poslovanja neprofitne organizacije
Poglavlje 13: Planiranje elektronskog poslovanja
Poglavlje 14: Sastavljanje plana
Poglavlje 15: Primena poslovnog plana
Poglavlje 16: Deset znakova da treba prepraviti plan
Poglavlje 17: Deset načina da procenite novu poslovnu ideju
Poglavlje 18: Deset načina da obezbedite sredstva za poslovni plan
Poglavlje 19: Deset stvari koje treba znati o rizičnom kapitalu
Poglavlje 20: Deset načina da primenite poslovni plan
Dodatak: O pratećem CD-u
Indeks
Dr STEVEN PETERSON je stariji partner i osnivač kompanije Home Planet Technologies.
PETER E. JARET je nagrađivani pisac i marketinški konsultant koji piše i za časopise kao što suHealth, Reader’s Digest i Vogue.
BARBARA FINDLAY SCHENCK je suosnivač reklamne agencije i autor knjige Small Business Marketing For Dummies.
Dodatni materijali i odlomci
Ocene i utisci čitalaca
Preporuka sličnih proizvoda
LIDERSTVO U ZRNU SOLI
PLEMENA
KOMPLET KNJIGA ZA USPEŠNO UPRAVLJANJE PROJEKTIMA
PONAŠAJ SE KAO LIDER, RAZMIŠLJAJ KAO LIDER
TRENJE
BOGATSTVO NA DNU EKONOMSKE PIRAMIDE
IZGRADI
VODIČ KROZ DIGITALNU TRANSFORMACIJU
KOMPLET KNJIGA KRIZNI MENADŽMENT
PREGOVARANJEM DO USPJEHA
JAVNA VRIJEDNOST
PATOV ZAKON I USPEŠNI TEHNOKRATA
Veštačka inteligencija čini praćenje zaposlenih jeftinijim, detaljnijim i neprekidnim — ali niži troškovi mogu podstaći kompanije da prekomerno koriste kontrolu bez razmatranja njenih širih posledica. Istraživanja pokazuju da nadzor može potkopati poverenje, smanjiti učinak i povećati odlazak iskusnih zaposlenih, čak i dok pruža dragocenu strukturu manje iskusnim radnicima. Pravo pitanje stoga nije da li treba nadzirati više ili manje, već koliko je kontrole prikladno za različite ljude i svrhe. Lideri bi trebalo da zahtevaju da svaka kontrola opravda svoje troškove, da usklade intenzitet nadzora sa veštinama i potrebama zaposlenih i da se odupru uvođenju nadzora samo zato što ga veštačka inteligencija čini jeftinim. Efikasne organizacije će tretirati kontrole kao alate koje treba testirati i usavršavati, a ne kao zamenu za bolju strategiju, zapošljavanje, obuku ili liderstvo. Linus Arauz upravlja sa 10 prodajnih mesta na dva velika aerodroma i ima odgovornosti koje se protežu na skoro 100 maloprodajnih lokacija sa hranom i drugom robom u okviru nekoliko aerodromskih programa. Neke od tih lokacija uopšte nemaju osoblje. Putnici jednostavno priđu i uzmu sa police šta god žele — sendvič, flašicu vode. Trebalo bi da plate, ali nema nikoga da se pobrine da to zaista i urade. Većini trgovaca ovo zvuči kao poziv da se ode bez plaćanja. Očigledno rešenje bilo bi praćenje kupaca putem ljudi i tehnologije. Ali nakon proučavanja problema, Arauz je odlučio da ne uvodi takvo rešenje, osim nekoliko kamera. „Matematika je bila jednostavna“, rekao je. „Nakon sprovođenja disciplinovanih vežbi kontrole, otkrili smo da su stvarni troškovi vremena, režija i logistike uloženi u popisivanje zaliha u našim prodavnicama bili znatno veći od samog gubitka.“ Kontrola bi ga, zaključio je, koštala više nego što bi mu ikada uštedela. Menadžerima je teško da prave takve računice. U maloprodaji i prehrambenoj industriji, na primer, sistemi praćenja — KPI indikatori, kontrolne liste, operativne smernice i smernice ponašanja, kamere, senzori, aplikacije — čine deo ne samo poslovanja već i njihove organizacione kulture. U tom kontekstu, lako je videti samo jednu stranu bilansa: prednosti kontrole, koje uključuju manje krađa, veću usklađenost, manje grešaka. Ali šta je sa troškovima? Kao profesor ljudskih resursa koji se specijalizovao za zajednička istraživanja sa različitim vrstama firmi — nedavno sa pekarama, supermarketima, zdravstvenim ustanovama i organizacijama za finansijske usluge — nedavno sam sa kolegama radio na istraživanju koje sugeriše da bi mnoge firme mogle imati koristi od dubljeg razmatranja složenih kompromisa koji su povezani sa sistemima kontrole, bilo da nadziru potencijalne kupce ili zaposlene. Evo nekih od tih kompromisa, zajedno sa koracima koje možete preduzeti kao lider da biste izbegli ono što nazivam „zamkom kontrole“. Dva različita troška Sistem praćenja nameće dve vrste troškova. Prvi je direktan trošak njegovog instaliranja, upravljanja i sprovođenja. To uključuje hardver, radne sate osoblja, trenje koje sistem stvara poštenim kupcima i menadžersku pažnju koju troši. Drugi trošak, koji je suptilan i često promiče, odnosi se na to kako on menja ponašanje ljudi koji se posmatraju. Nedavno smo saznali koliko su veliki ti skriveni troškovi kada smo radili sa velikim nemačkim pekarskim lancom koji je primetio porast stope davanja otkaza među svojim obučenim radnicima koje je teško zameniti. Kada je kompanija istražila razlog, otkrila je neočekivanog krivca — svoje kontrole kvaliteta, koje su uključivale više od 20 dnevnih operativnih kontrolnih lista. Vešti pekari i poslovođe doživljavali su te kontrolne liste kao signal da im uprava ne veruje da rade svoj posao. Bihejvioralni ekonomisti već dugo insistiraju na tački koju menadžeri stalno zaboravljaju: ljudi reaguju ne samo na ono što praćenje meri, već i na ono što ono signalizira. Ekonomisti Armin Falk i Mihael Kosfeld demonstrirali su to u laboratoriji i objavili svoje rezultate u klasičnom radu. On pokazuje da su ispitanici u ulozi poslodavca koji je nametnuo kontrolu mogli da iznude osnovni nivo truda, ali su time takođe izazvali nepoverenje zbog kojeg su mnogi zaposleni ulagali manje truda. Da li bi ovaj nalaz važio u realnoj situaciji? Da bismo to saznali, sproveli smo randomizovano kontrolisano ispitivanje u pekarskom lancu. U polovini prodavnica lanca uklonili smo dve kontrolne liste koje su zaposleni najviše mrzeli, dok smo ih zadržali u drugoj polovini. Rezultati su iznenadili rukovodioce koji su naručili studiju: prodaja u tretiranim prodavnicama porasla je za 2,7% (uporedivo sa efektom uvođenja timskih bonusa koji smo pronašli u ranijoj studiji), a odlazak obučenih radnika i poslovođa opao je za više od 20%. Uklanjanje kontrolnih lista nije imalo uticaja na kvalitet — nismo pronašli porast problema koje je trebalo da spreče. I ne samo to, kupci su primetili razliku: u Google recenzijama hvalili su tretirane prodavnice više od ostalih zbog njihove brze usluge i izgleda prodate robe. Kada bi se priča tu završila, lekcija bi mogla biti jednostavna: verujte svojim ljudima i ukinite kontrole. Ali još jedan naš nalaz komplikuje priču. Kada su kontrolne liste uklonjene, odlazak zaposlenih je porastao za 20% među manje iskusnim osobljem. Noviji, manje iskusni radnici su, čini se, imali koristi od strukture koju su kontrolne liste pružale. Kada su kontrolne liste uklonjene, ti radnici su se iznenada osetili bez podrške, a ne oslobođeno. Prava lekcija, dakle, nije da je nadzor loš. Stvar je u tome da praćenje mora biti usklađeno sa kvalifikacijama radnika. Ista kontrolna lista koja vređa majstora pekara može biti spas za početnika. Menadžersko pitanje stoga ne postaje da li nadzirati više ili manje, već kako nadzirati prave ljude iz pravih razloga i pravim intenzitetom, i prepoznati da na jednom radnom mestu mogu postojati različiti odgovori. Razmotrimo sada Arauzov posao i pekaru zajedno. Oni su različiti, naravno, i imaju različite probleme koje treba rešiti. Jedan je krađa od strane nepoznatih lica, drugi je upravljanje osobljem. Ipak, imaju nešto zajedničko. Arauzov primer pokazuje da direktni troškovi kontrole mogu premašiti gubitke koje ona sprečava, čak i kada su ti gubici stvarni; primer pekare pokazuje da skriveni troškovi kontrole mogu biti visoki među ljudima koje najviše želite da zadržite. Firme, drugim rečima, možda potcenjuju troškove praćenja svojih zaposlenih i precenjuju prednosti toga što im precizno govore šta da rade. Razmotrite šta se dogodilo kada je izvršni direktor kompanije Starbucks, Brajan Nikol, početkom 2025. godine uveo obavezu da baristi stavljaju rukom pisane poruke na svaku šoljicu, kao deo svoje strategije „Povratak Starbaksu“. Oni koji se ne povinuju, najavio je, mogli bi biti disciplinski kažnjeni ili čak otpušteni. Baristi su prijavili da je ta obaveza oduzimala vreme, čineći težim postizanje njihovog strogog cilja od četiri minuta po napitku. A šta je sa autentičnošću koju je trebalo da signalizira? Mnogi su reagovali tako što su unapred ispisivali generičke poruke. Zamka kontrole Do nedavno, jedna stvar je držala instinkt praćenja pod kontrolom: bio je skup. Niste mogli da posmatrate svakoga sve vreme, pa ste morali da odlučite: Da li ovo zaista vredi? Ali veštačka inteligencija sada uklanja to ograničenje. Kamere mogu da tumače ono što vide. Softver može da broji pritiske na tastere, pozive, pa čak i tokene korišćene u veštačkoj inteligenciji. U kompanijama Amazon, Meta i Uber, programeri su podsticani da koriste više AI tokena, a njihova potrošnja je rangirana na internim tabelama. Kada praćenje postaje jeftinije, detaljnije i neprekidno, prirodno predviđanje je da će firme to raditi daleko više jednostavno zato što mogu. Ali to je zamka. Kada direktno praćenje ne košta gotovo ništa, manja je verovatnoća da će ga menadžeri sprovoditi na disciplinovan način, a mogu čak i izgubiti naviku da se pitaju da li se posmatranje isplati. Jeftin nadzor ne čini da troškovi kontrole nestanu — on ih samo čini lakšim za ignorisanje. Da bi izbegli tu zamku, lideri bi trebalo da urade sledeće: Učinite da svaka kontrola opravda svoje postojanje. Počnite sa revizijom praćenja koje već imate, jer deo toga može biti samo nasleđe. Možda više čak i ne vidite njegove troškove, pa se pobrinite da postavite pitanje šta svaki deo sistema praćenja košta, u novcu i u ponašanju. Zatim se zapitajte šta on zapravo donosi? Amazon je na kraju ukinuo svoju internu tabelu tokena nakon što su zaposleni veštački povećavali njihovo korišćenje kako bi se popeli na listi, povećavajući računarske troškove bez stvaranja većeg obima posla. Meta je suspendovala svoju inicijativu Model Capability Initiative, koja je beležila pritiske na tastere, klikove i snimke ekrana radi generisanja podataka za obuku veštačke inteligencije, nakon što se ispostavilo da su interni podaci bili šire dostupni nego što je bilo predviđeno. Obe priče su se vrlo verovatno razvile u drugom pravcu do trenutka kada ovo čitate. Prilagodite kontrole ljudima na koje utiču. Obezbedite strukturu za one kojima je potrebna i napravite prostor za one koji su je prerasli. U pekarskom lancu, većina radnika koji nisu voleli kontrolne liste završila je formalno šegrtovanje. Sertifikat koji su za to dobili signalizira veštinu i treba im verovati da rade dobro bez previše nadzora. Firme mogu napraviti planove za ovo uvidom u informacije koje se već nalaze u njihovim dosijeima zaposlenih. One mogu povezati intenzitet kontrole sa kvalifikacijama ljudi i obavezati se na to unapred, kao što to holandske univerzitetske bolnice rade od 2006. godine. Specijalizanti u tim bolnicama koji pokažu ovladavanje definisanim kliničkim zadacima dobijaju pismene potvrde koje dokumentuju njihovu stručnost, što im omogućava da ih od tog trenutka obavljaju bez nadzora. Nadzor otpada zadatak po zadatak, pod uslovima koje svi razumeju unapred. Nemojte nadzirati više samo zato što veštačka inteligencija to čini jeftinijim. Pad troškova nije razlog za nadzor — to je razlog da birate pažljivije nego ikada. Prirodna tendencija biće ka prevelikoj kontroli putem veštačke inteligencije, a ne prema premaloj. Ali firme koje napreduju u eri jeftinog praćenja biće one koje pažljivo razmatraju troškove na obe strane bilansa. Pekara, na primer, na kraju nije uklonila sve svoje kontrolne liste. Umesto toga, eksperimentisala je sa zadržavanjem dve, a nakon eksperimenta zadržala je jednu. Upravo je ovakvo disciplinovano razmišljanje o kontroli ono za šta se zalažemo. . . . Zdravim preduzećima su potrebne kontrole, ali kontrole nisu strategija. Razmišljanja o praćenju, usklađenosti i „hvatanju“ radnika na delu mogu zaokupiti pažnju menadžera u preduzećima u kojima veštačka inteligencija nudi jeftina rešenja za kontrolu. Ali potrebna je šira perspektiva i razmišljanje van okvira da bi se shvatilo da u mnogim slučajevima jeftina rešenja za kontrolu nisu izlaz. Nešto fundamentalnije može biti pogrešno: poslovna strategija, zapošljavanje i obuka, ili nedostatak liderstva.
U petak u 8:40 ujutru, liderski tim se okuplja kako bi doneo najvažniju odluku u kvartalu. Generalna direktorka cele sedmice nije dovoljno spavala, ali to niko ne zna, jer je stigla puna energije, sa kafom u ruci, glumeći budnost onako kako mnogi viši rukovodioci nauče da rade. Ipak, ona je daleko od jedine u prostoriji koja glumi budnost. Mnogi drugi u prostoriji skrivaju sopstvenu neispavanost — što znači da bi odluka koju se upravo spremaju da donesu mogla biti podjednako oblikovana snom koji su izgubili ove sedmice koliko i analizom koja stoji pred njima. Pre deset godina, moj kolega Nik van Dam i ja objavili smo rezultate ankete koju smo sproveli među gotovo 200 lidera širom sveta. Izvestili smo da 43% tih lidera nije dovoljno spavalo najmanje četiri noći nedeljno. Takođe smo objavili istraživanje na HBR.org koje pokazuje da nedostatak sna narušava liderska ponašanja od kojih organizacije najviše zavise. To istraživanje se nadovezalo na Mekinzijevu (McKinsey) analizu 189.000 ljudi u 81 organizaciji, koja je utvrdila da četiri praktična, uočljiva ponašanja objašnjavaju veći deo onoga što efikasne lidere razlikuje od ostalih: fokusiranost na rezultate, kvalitetno rešavanje problema, traženje različitih perspektiva i podrška drugima. Svako od ova četiri ponašanja merljivo je narušeno nedovoljnim snom. Što je još gore, iscrpljenost lidera ne ostaje izolovana. Profesor organizacionog ponašanja Kristofer Barns (Christopher Barnes), koji proučava kako san utiče na rad, otkrio je da su danima nakon što loše spavaju lideri skloniji uvredljivom i neprikladnom liderskom ponašanju, kao što je ismevanje podređenih, njihovo omalovažavanje pred drugima ili ignorisanje. Tih dana, što nije iznenađujuće, članovi njihovih timova su merljivo manje angažovani. To predstavlja problem, jer, kako procenjuje Galup (Gallup), menadžeri čine najmanje 70% varijanse u angažovanju svojih timova. Ono što počinje kao loša noć jedne osobe postaje loš dan za ceo tim. U deceniji otkako smo objavili naše istraživanje, interesovanje za san je naglo poraslo. Postao je tema bestselera, metrika koja se nosi na zglobu i stavka u korporativnom budžetu za velnes, gde je novac odlazio na aplikacije i vebinare, programe skrininga, kapsule za popodnevno spavanje i partnerstva sa proizvođačima dušeka. Ali da li je išta od toga napravilo promenu kada je reč o liderima i snu? Da bih to saznala, prošlog leta sam ponovila našu anketu o snu, ovog puta sa 1.009 američkih menadžera i rukovodilaca. Rezultati, dostupni u mom izveštaju Sleep Intelligence Report, ukazuju na to da se vrlo malo toga promenilo. Danas 39% lidera ne spava dovoljno četiri ili više noći nedeljno (što nije značajna promena u odnosu na 2016. godinu). Mnogo više lidera sada nosi uređaje za praćenje sna, ali čini se da to ne pomaže: 39% onih koji prate svoj san i dalje pati od manjka sna četiri ili više noći nedeljno, baš kao i 38% onih koji to ne čine. Godine 2016, 46% anketiranih lidera reklo je da nedostatak sna ima malo ili nimalo uticaja na to kako vode. U mojoj novoj anketi, taj broj iznosi 48%. Čak i među liderima koji prijavljuju da im nedostaje san četiri ili više noći nedeljno, 36% kaže da ovaj nedostatak sna ne utiče na njihov liderski učinak. To neslaganje između onoga kako lideri misle da funkcionišu i načina na koji zaista funkcionišu ne bi trebalo da predstavlja iznenađenje: istraživanja su pokazala da nakon niza neprospavanih noći ljudi pouzdano potcenjuju koliko im je učinak narušen. Umoran mozak je loš sudija samom sebi. Zašto tapkamo u mestu? Zato što niko još nije dodirnuo pravu polugu promene, a to je kultura. Ja sam neuronaučnik za san i provela sam proteklu deceniju savetujući liderske timove o snu i učinku. U ovom članku, oslanjajući se na moju novu anketu i iskustvo sa terena, razmotriću šta zapravo utiče na san u organizacijama, koja ponašanja lideri moraju da neguju kod drugih i kod sebe, i kako vam „provera oporavka“ koju sam osmislila može pomoći da procenite sebe i svoj tim. Šta lideri očekuju U tri odvojene studije, Barns i njegove kolege pitali su zaposlene u kojoj meri njihov pretpostavljeni tretira san kao nešto što treba žrtvovati zarad posla — hvaleći se time što funkcioniše sa malo sna, šaljući poruke u satima kada većina ljudi spava, nagrađujući odgovor koji stigne u tri ujutru. Što se pretpostavljeni više tako ponašao, otkrili su Barns i njegove kolege, to su njihovi zaposleni lošije spavali. Loš san takođe nije ostao samo u spavaćoj sobi: zaposleni koji su lošije spavali pod takvim liderima imali su veću verovatnoću da sledećeg dana na poslu prekrše etičke norme. Ovde vredi napomenuti da viši rukovodioci zapravo ne spavaju manje od svih ostalih. Ono što rade drugačije jeste to što skrivaju koliko su umorni. Pedeset dva procenta viših lidera i rukovodilaca u mojoj anketi namerno je prikrilo svoj umor od kolega četiri ili više puta u proteklih mesec dana, dok je samo 36% lidera ispod tog nivoa učinilo isto. Ako očekivanja koja lider postavlja mogu oduzeti san, onda bi promena tih očekivanja trebalo da ga vrati. Potvrda za ovu ideju dolazi iz vojske. U randomizovanom ispitivanju u 39 vodova vojske SAD, liderski timovi su dobili samo jedan sat obuke o onome što su istraživači nazvali „liderstvo spavanja“: tretiranje sna svojih ljudi kao sopstvene odgovornosti, podsticanje dodatnog sna pre zahtevnih dana, odlazak na spavanje na vreme. Njihovim podređenima nije rečeno da se studija sprovodi. Mesec dana kasnije, ti podređeni su imali više nego dvostruko veće šanse da spavaju duže od sedam sati noću u poređenju sa vojnicima čiji lideri nisu prošli obuku. Nešto slično se dogodilo u jednoj IT kompaniji sa liste Fortune 500, iako u tom ispitivanju niko uopšte nije spominjao san. Rukovodioci su obučeni da podrže živote svojih ljudi van posla, a timovima je dato više slobode odlučivanja o tome kada i gde rade. Nije bilo edukacije o snu niti praćenja sna. Ipak, dvanaest meseci kasnije, zaposleni u obučenim grupama spavali su duže i prijavljivali manje noći nedovoljnog sna u odnosu na svoje kolege. Kada lideri promene uslove rada, san se može poboljšati a da uopšte nije ni pomenut. San je, ispostavlja se, ponašanje kojim se upravlja kroz liderstvo. Ono što dopuštate, ono što hvalite Šta su ti lideri zapravo promenili? Ne navike svojih zaposlenih, već uslove oko njih. Rezultati moje ankete ističu dva od tih uslova: ono što je dopušteno i ono što se hvali. Ono što je dopušteno Pitala sam lidere da li im njihova organizacija omogućava da daju prioritet dovoljnom snu. Među onima koji su rekli ne, 51% je imalo manjak sna četiri ili više noći nedeljno. Među onima koji su rekli da, samo 35% je imalo manjak toliko često. Ta razlika se svodi na ponašanje lidera, a ne na zvaničnu politiku. Reč je o tome da li je poziv u 7 ujutru podložan dogovoru, da li se na imejl poslat kasno uveče očekuje odgovor pre jutra, da li se uzimanje noćnog leta i držanje prezentacije u 9 ujutru smatra normalnim. Ono što se hvali Šest od deset lidera, u različitim industrijama i veličinama kompanija, kaže da se u njihovoj organizaciji funkcionisanje sa malo sna doživljava kao znak posvećenosti — kao orden časti. U tim organizacijama, 94% lidera je prikrilo koliko su umorni bar jednom prošlog meseca, naspram 57% na drugim mestima. Zanimljivo je da ti lideri zapravo ne spavaju nimalo manje od svih ostalih. Umesto da proizvede žrtvovanje sna, ova vrsta kulture stvara glumu žrtvovanja. Ako radna kultura veliča malo sna, zašto bi iko u toj kulturi skrivao da je umoran? Zato što se orden časti i skrivanje odnose na dve različite stvari. Orden je za uloženi trud: kasni noćni sati koje provedete radeći, objavljeni vašim kolegama. Ono što se krije jeste cena: mentalna magla, kratak fitilj, treća kafa pre podneva. Izjava „Bio sam budan do dva“ predstavlja tvrdnju o posvećenosti, što se često isplati. U seriji studija iz 2024. godine, Barns i njegove kolege otkrili su da su ljudi koji su govorili o svom nedostatku sna kako bi ostavili dobar utisak bili nagrađeni višim statusom od strane svojih kolega. (Razlozi su se razlikovali u zavisnosti od pola: muškarci koji su to činili delovali su snažnije, dok su žene delovale požrtvovanije, iako su žene taj podsticaj dobijale samo kada je njihov doprinos timu već svima bio jasan.) Dok hvalisanje nespavanjem može raditi u vašu korist, priznanje da se mučite u 10 sati sledećeg jutra jeste dokaz da ne možete da izdržite pritisak. Organizacije sa ovakvom kulturom traže dve nespojive stvari odjednom: pokažite žrtvu, sakrijte cenu. Dopuštanje i hvaljenje su dva odvojena aspekta radne kulture i ne možete popraviti jedan drugim. Ono što dopuštate određuje koliko sna vaši lideri dobijaju. Ono što hvalite određuje da li će vam ikada reći da im san nedostaje. Promenite samo prvo i dobićete odmornije lidere koji će i dalje skrivati svoj umor. Promenite samo drugo i dobićete iskrene lidere koji i dalje hronično ne spavaju dovoljno. Provera oporavka Prvi korak ka boljem liderstvu u pogledu sna jeste saznanje šta krijete od sebe i šta vaš tim krije od vas. Preporučujem „proveru oporavka“ koja to postiže na tri načina, krećući se od onoga što možete pitati samo sebe, preko onoga što možete uočiti kod drugih, do onoga što će vam otvoreno reći. (Kompletna pitanja i uporedna merila za proveru oporavka nalaze se u mom izveštaju Sleep Intelligence Report, dostupnom ovde.) Preispitajte sebe Započnite sa tri pitanja o sopstvenom snu: U tipičnoj sedmici tokom proteklog meseca, koliko noći ste imali osećaj da niste dovoljno spavali? Koliko vam je sna potrebno da biste se osećali potpuno odmorno i koliko ga imate tokom tipične radne noći? Koliko puta ste u proteklih mesec dana sakrili koliko ste umorni? Zatim pređite na još tri pitanja koja se odnose na kulturu koju postavljate, možda čak i ne primećujući to: Koliko je ranih jutarnjih poziva i kasnih večernjih imejlova u vašem timu prošle nedelje poteklo od vas? I kada ste poslednji put spomenuli svoju neprospavanu noć kao dokaz truda, ili pohvalili nekog drugog za odgovor kasno u noć? Vaši odgovori na ova pitanja imaće dvostruku težinu, jednom za vas i jednom za vaš tim, koji smernice o tome šta je dopušteno i šta se hvali crpi iz onoga što vidi da vi radite sa sopstvenim noćima. Osetite atmosferu u prostoriji Kada preispitate sebe, pređite na procenu atmosfere. Čak i ako ljudi glume budnost, ne mogu sakriti svaki signal da su neispavani. U načinu na koji ljudi razmišljaju, možete uočiti greške u rutinskom radu, gubitak toka misli, ime kojeg ne mogu da se sete, poteškoće da pređu na suštinu. U njihovom raspoloženju, možete uočiti kratak fitilj, ravnodušnu reakciju na dobre vesti, nisku toleranciju za još jedan zahtev, neuobičajenu povučenost. U njihovom telu, možete uočiti žudnju za kofeinom, nemir na sastancima, dremanje kad god konačno mirno sednu. Nijedan znak sam po sebi ne znači ništa. Svako može imati loš dan bez obzira na san. Ono što tražite jeste obrazac: nekoliko znakova, u više od jedne od ovih oblasti, koji ne prolaze. Ali čak ni to nije dijagnoza. To je samo razlog za početak razgovora. Ako biste radije izbegli da direktno pokrenete pitanje sna, prvo pitajte o nivou energije te osobe. Anketirajte svoj tim Do sada smo razgovarali o onome što možete uočiti. Ali možete i direktno — i anonimno — anketirati svoj tim postavljanjem pitanja preuzetih iz moje ankete o noćima sa nedovoljno sna, iscrpljenosti na kraju dana, skrivenom umoru, tome da li se malo sna tretira kao posvećenost i da li organizacija dopušta da san bude prioritet. Odgovori koje dobijete reći će vam da li se vaši ljudi dovoljno odmaraju, da li vam dovoljno veruju da to priznaju ako nije tako, i kako doživljavaju ono što dopuštate i ono što hvalite. . . . Svaka organizacija već ima politiku spavanja, čak i ako je niko nikada nije stavio na papir. Nju određuje ono što lideri dopuštaju i ono što hvalite. Liderstvo spavanja se svodi na svesno biranje signala koje šaljete o snu i promenu uslova oko vašeg tima, kako bi oni mogli dobro da spavaju, pruže svoj maksimum i napreduju na poslu.
Mnogi lideri greškom poistovećuju to da budu „fini“ sa efikasnošću, izbegavajući teške razgovore i odluke na načine koji na kraju podrivaju organizacioni učinak. Autori tvrde da biti „dobar“ umesto toga zahteva jasnu odgovornost, iskrene povratne informacije, disciplinovane odluke o ulogama i zadržavanju zaposlenih, kao i održiv strateški fokus. Organizacije koje se bave ovim aktivnostima beleže snažniju angažovanost, rast i trajan uticaj. „Ako radite veoma naporno i postižete rezultate, ovde ste dobro nagrađeni. Ali ako ne radite tako naporno i zapravo ne stvarate rezultate, takođe ste dobro nagrađeni“. To je ono što je zaposleni jedne vrhunske firme za elektroniku rekao jednom od nas (Ronu) tokom konsultantskog angažmana pre nekoliko godina. Generalni direktor kompanije ponosio se kulturom podrške zasnovanom na odnosima. Ali intervjui sa zaposlenima otkrili su zajedničku temu: previše ključnih ljudi nije davalo svoj doprinos, a oni sa najboljim učinkom osećali su se nepravedno opterećenim. Koliko god da je posvećenost generalnog direktora kulturi podrške bila za pohvalu, način na koji se ona ispoljavala značio je da kompanija postaje previše fina da bi bila dobra. Videli smo varijacije na ovu temu tokom naših decenija konsaltinga i drugog rada sa organizacijama svih vrsta, kako u privatnom sektoru, tako i, posebno akutno, u neprofitnoj areni. U suštini, mnogi lideri koče sebe i svoje organizacije da budu dobri time što su previše fini — izbegavajući teške razgovore ili odluke iz želje da poštede druge neprijatnosti. Na primer:• Osnivač zadržava lojalnog zaposlenog na poziciji koju je ta osoba prevazišla pre pet godina.• Rukovodilac odeljenja drži se „projekta-ljubimca“ sa slabim rezultatima jer tim „veruje u njega“.• Menadžer hvali ono što funkcioniše, ali nikada ne daje tešku povratnu informaciju koja bi otključala stvarni rast njegovog podređenog. Takva liderska ponašanja nagrizaju organizacioni učinak i vrednost. Zaposleni ne rade najbolje što mogu niti razvijaju svoj puni potencijal, resursi kompanije se rasipaju na rad manje vrednosti, a čak i oni sa jakim učinkom postaju frustrirani i demotivisani. Ako se ode predaleko, ovo vremenom postaje egzistencijalna pretnja za organizacije, koje mogu da zaostanu za konkurentima i više ne budu u stanju da ostvaruju svoje misije ili zapošljavaju svoje ljude. Kao strateški savetnici i partneri velikih korporacija i neprofitnih organizacija (respektivno), bili smo zaprepašćeni kada smo videli da ovakva ponašanja postaju ne samo češća, već i slavljenija uprkos posledicama. U ovom članku objasnićemo zašto je biti previše fin problem i šta preporučujemo umesto toga liderima koji žele da budu dobri. Zašto su lideri previše fini? Razumljivo je biti zabrinut da ne povredite druge. Teško je pogledati nekoga u oči i biti strog prema njemu, čak i kada stvarna izvrsnost to zahteva. Takođe je lako laskati sebi da je naš strah od sukoba zapravo posvećenost ljubaznosti. I naravno, ljubaznost je važna — posebno sada. Kombinacija tržišta rada koje ide na ruku zaposlenima (u odnosu na prethodne godine) i novog talasa mandata za povratak u kancelarije dovela je, kako neki tvrde, do prekršenog „psihološkog ugovora“ između poslodavaca i zaposlenih. Pametni lideri fokusirani na dugi rok želeće da se suprotstave ovim silama. Štaviše, kako organizacije teže da prilagode veštačku inteligenciju (AI) svojim operacijama i kulturama, mnogi lideri s pravom žele da se oslone na ljudsku povezanost, empatiju i ljubaznost kako bi zadržali najbolje ljude. Dakle, postoje stvarni strateški razlozi da razmotrite uticaj vaših teških izbora i reči na druge. Ali mešanje toga sa izbegavanjem teških odluka i sukoba je greška. Zapravo, u nedavnom članku za HBR, „Zašto ljubaznost nije samo lepa stvar“, Niki Maklin, Tomas H. Li i Ejmi C. Edmondson argumentuju važnost ljubaznosti, ističući pritom ovu važnu razliku: „Ljubaznost često znači raditi teške stvari poput davanja teških povratnih informacija... Biti fin se odnosi na izbegavanje neprijatnosti, ostajanje prijatnim, zaobilaženje teških razgovora i puštanje da stvari prolaze. Ljubaznost znači suprotno“. Drugim rečima, dobro liderstvo se odnosi na vršenje pozitivnog uticaja ne samo na pojedince u datom trenutku, već, gde je to moguće, na te pojedince dugoročno, a posebno na organizaciju kao celinu na duge staze. Da bi imali taj uticaj, smatramo da mnogi lideri danas treba da aktivno postanu manje fini. Kao što je Džek Velč govorio: „Lideri moraju da budu mekog srca, ali i tvrde glave“. Biti dobar, ne fin Ako preterano fino liderstvo nagriza vrednost, kako izgleda dobro liderstvo? Evo četiri ključne dimenzije: više odgovornosti, iskrenije povratne informacije, manje fokusa na zadržavanje zaposlenih kao cilj sam po sebi i čvršće strateško odlučivanje. Više odgovornosti, posebno za one sa većim platama. Da bi organizacija bila izvrsna, od vitalnog je značaja zaposliti i zadržati najbolji mogući talenat. To obično zahteva snažnu kompenzaciju. Ali pružanje veće plate takođe treba da znači merenje i zahtevanje visokog učinka. Zejnep Ton, autorka knjige The Case for Good Jobs, navodi Costco kao jedan od mnogih primera gde poslodavac plaća visoku zaradu, postavlja visoka očekivanja i zauzvrat dobija isporuku rezultata od zaposlenih, koji nadmašuju učinak konkurenata. Neprimenjivanje ovoga ima dugoročne posledice. Kompanija citirana na početku ovog članka — u kojoj su dobri i loši izvođači bili podjednako nagrađivani — prešla je put od jedne od vrhunskih elektronskih firmi na svetu do drugorazredne tokom jedne decenije. Njen vodeći proizvod, koji je podsticao veći deo profitabilnosti firme, bio je nadigran od strane nekoliko konkurenata sa boljom tehnologijom, delom zato što tim za istraživanje i razvoj (R&D) nije bio pozivan na odgovornost za inovacije onoliko koliko su to bili njegovi konkurenti. Kao rezultat toga, kompanija je morala da proda delove poslovanja i na kraju je spojena sa drugom firmom. Videli smo mnogo primera korporativnih direktora koji su previše fini da bi pozvali ljude na odgovornost, ali neprofitni odbori i predsednici odbora mogu biti još gori prekršioci. Istraživanje BoardSource-a sprovedeno među više od 600 izvršnih direktora neprofitnih organizacija otkrilo je da 47% njih nije imalo jasno razumevanje šta odbori očekuju od njih, a 21% nikada nije imalo formalnu procenu svog učinka. Naravno, postavljanje jasnih očekivanja i ozbiljnost u pozivanju ljudi na odgovornost za njihovo ispunjavanje može dovesti do gubitka posvećenih, dobronamernih ljudi koji ne mogu da dostignu potreban nivo učinka. Postoji psihološka i emotivna cena podsticanja ove vrste promene zaposlenih, čak i ako je to u širem interesu firme. Štaviše, raditi ovo dobro zahteva trud: Lideri će morati da provode više vremena na upravljanju učinkom, osiguravajući da ciljevi imaju jasna merila i prateći te metrike ne samo jednom godišnje, već kontinuirano. Da biste videli kako ovo može da funkcioniše, uzmite još jednog od Ronovih bivših klijenata, kompaniju koja je godinama plaćala više od drugih kompanija u svojoj industriji i proizvodila vodeće prihode i brojke rasta u industriji. Izvršni direktori postavili su eksplicitno očekivanje da će prodajni predstavnici ispuniti ili premašiti svoje ciljeve, izgraditi snažne odnose sa kupcima i imati specifične planove kako da pomognu svojim kupcima da budu uspešni. Ova očekivanja su pojačavana gotovo svakog dana kao deo kulture kompanije. U svim prodajnim kancelarijama, na primer, gostujući viši poslovni lideri, od generalnog direktora pa naniže, rutinski bi pitali prodajne predstavnike kako stoje u odnosu na svoje kvote i ciljeve za kvartal. Ako predstavnik nije mogao odmah da navede brojke, viši lider bi otišao do računara, potražio ih, a zatim razgovarao sa prodajnim predstavnikom o tome kako on ili ona treba da ih internalizuje i shvati ozbiljno. „Ako ti ne ispuniš svoje ciljeve, onda ni ja neću ispuniti svoje“, često su govorili. Većina prodajnih predstavnika je ispunjavala svoje ciljeve — ili su bili zamoljeni da rade negde drugde. Ipak, vredi napomenuti da ova strogost nije uznemirila zaposlene u celini — firma je često bila rangirana kao „najbolja kompanija za rad“. Iskrenije povratne informacije. Da bi pomogli zaposlenima da ispune ta rastuća očekivanja, organizacije treba da podrže zaposlene obukom koja je potrebna za izgradnju i usavršavanje njihovih veština, a ključni deo ove obuke je dar kritičke povratne informacije. Efikasno davanje povratnih informacija pravi stvarnu razliku u organizacionom učinku. U seriji Gallup studija koje su uključivale 15.000 menadžera i zaposlenih, davanje povratnih informacija koje je uključivalo priznanje nedavnog rada, jasnoću očekivanja, iskren fokus na to kako bolje postići ciljeve i „koučing“ o tome kako nadograditi snage osobe, rezultiralo je značajno većom angažovanošću zaposlenih, nižom stopom odlaska i većom verovatnoćom poboljšanja učinka u odnosu na kolege koji nisu davali ili primali povratne informacije na ovaj način. Svakako, Gallup-ova i druga istraživanja pokazuju da čak i kritičke povratne informacije treba davati empatično da bi bile najefikasnije. Ironično, međutim, najempatičniji menadžeri često osećaju najveći stres zbog davanja povratnih informacija, a to ih može navesti da ublažavaju („šećere“) povratne informacije do tačke da postanu nejasne. Ali davanje teških povratnih informacija iskreno, na način koji zaposleni mogu da čuju i na osnovu kojeg mogu da deluju, jeste veština koja se može razviti. U nedavnom istraživanju sprovedenom među više od 18.000 zaposlenih u preko 350 neprofitnih organizacija koje je sprovela Galina firma, Leading Edge, 90% zaposlenih se složilo da se „moj menadžer prema meni odnosi s poštovanjem“, ali se samo 72% složilo da je „povratna informacija koju dobijam od svog menadžera korisna za moj rast“ — što možda korespondira sa današnjim kulturološkim fokusom na to da se bude fin. Kao direktan odgovor na ove rezultate, jedan broj organizacija učesnica obučio je menadžere o davanju i primanju povratnih informacija, što je rezultiralo prosečnim porastom od pet poena u ključnim pitanjima vezanim za povratne informacije samo godinu dana kasnije. Naravno, ovaj pristup neće biti lak mnogim menadžerima, pa posvećenost zahteva značajnu obuku i stalno potkrepljivanje. Manje fokusa na zadržavanje zaposlenih kao cilj sam po sebi. Zadržavanje zaposlenih sa visokim učinkom je apsolutno vitalno za uspeh organizacije. Istovremeno, to ne bi trebalo da bude cilj sam po sebi. To je posebno tačno sada; mlađi radnici više ne provode čitave karijere u jednoj organizaciji. Moramo normalizovati mogućnost odlaska kada ljudi i njihove uloge više nisu pravi spoj. To, međutim, ne znači izbaciti ljude na ulicu bez razmišljanja o njihovoj egzistenciji. Velikodušne otpremnine, preporuke i aktivna pomoć u pronalaženju pozicije koja im više odgovara su etički način da se pristupi ovome, kao i uveravanje preostalog tima da su i učinak i ljudi važni. Pre nekoliko godina, Ron je radio sa velikom farmaceutskom kompanijom koja je želela da poveća svoj R&D učinak. Da bi istraživačku organizaciju učinili agilnijom, firma je kupila mali, brzorastući biotehnološki startap i postavila njegove lidere na čelo jedne kombinovane terapeutske oblasti. Umesto da pokušavaju da pronađu načine da zadrže celokupno prvobitno osoblje angažovanim uprkos ogromnim promenama, novi menadžeri su jasno izneli očekivanja za svaku ulogu i pozvali sve da se ponovo prijave za svoj trenutni posao ili za neki drugi. Istraživači su takođe mogli da potraže tradicionalniju ulogu negde drugde u kompaniji ili da prihvate velikodušan paket otpremnine. Oko 80% postojećeg tima odlučilo je da izađe na intervju. Neki su odustali nakon što su saznali šta nove uloge zahtevaju, a drugi nisu odabrani jer se nisu uklapali. Ali većina je smatrala da je proces podsticajan i bili su uzbuđeni izazovom drugačijeg rada. Iako je nekoliko sposobnih ljudi otišlo, oni koji su ostali iskreno su želeli da budu tu. Dajući prioritet pravim ljudima u odnosu na zadržavanje radi samog zadržavanja, grupa je proizvela više terapija koje su ušle u klinička ispitivanja u roku od dve godine — daleko premašujući prethodne rezultate kompanije. Pojačajte strateški fokus: Recite „ne“ češće. Takođe je ključno da lideri drže svoj talenat fokusiranim na stvari koje su važne. Strategija se odnosi na govorenje „ne“ milionu malih stvari kako bismo mogli reći „da“ onim najvažnijim. Naravno, odbijanje nekih projekata nosi rizik zaustavljanja nečega što bi se moglo ispostaviti kao važno. Ali raditi previše toga ili raditi pogrešne stvari samo da bi svi bili srećni, čini manje verovatnim da će se bilo šta važno uraditi. Stiv Džobs je bio čuven po svojoj opsesiji fokusom i jednostavnošću. Volter Ajzakson izveštava da bi na godišnjem okupljanju Džobs tražio od izvršnih direktora da mukotrpno kreiraju uređen spisak od 10 glavnih prioriteta za kompaniju te godine. Zatim bi precrtao donjih sedam, govoreći: „Možemo da uradimo samo tri“. Uspeh kompanije Apple pod Džobsovim fokusiranim vođstvom govori sam za sebe. (Ne preporučujemo svaki aspekt Džobsovog pristupa liderstvu, ali ovaj obožavamo). Pre nekoliko godina, Ron je radio sa šefom R&D odeljenja u jednoj tehnološkoj kompaniji koji je bio zabrinut da je organizacija razvučena na previše projekata. Ali kada je sproveo reviziju portfolija, otkrio je da je skoro svaki vođa projekta tvrdio da je „veoma blizu“ velikog proboja i argumentovao za nastavak finansiranja. Umesto da prihvati ove tvrdnje, R&D lider je uveo tri jasna kriterijuma za evaluaciju projekata: Da li postoji održiv naučni put napred? Da li bi uspeh rešio neispunjenu potrebu kupca? I da li je kompanija ispred konkurenata, na osnovu patenata i tržišnih informacija? Koristeći ove kriterijume, suzio je portfolio na manji set najperspektivnijih napora. Iako se brinuo da će gašenje projekata razljutiti istraživače, desilo se suprotno. Resursi su preraspodeljeni na rad sa većim potencijalom, ubrzavajući istraživački proces, a timovi su prihvatili odluke jer je proces bio transparentan i fer. Neki su čak priznali da su znali da su njihovi prethodni projekti bili na slaboj putanji i osetili su olakšanje što prelaze na prilike sa boljom šansom za uspeh. Reći „ne“ strateškim inicijativama može biti posebno izazovno u neprofitnim organizacijama, gde programe često zagovaraju uticajni donatori. Ron je radio sa organizacijom fokusiranom na povećanje stope završavanja srednje škole među rizičnim tinejdžerima u šest gradova. Nekoliko članova odbora, donatora i zaposlenih sa vizijom nacionalnog uticaja pritiskalo je da se svake godine šire na novi grad, ali je izvršna direktorka bila zabrinuta da organizaciji nedostaje kapacitet. Ipak, nije želela da otuđi pristalice. Da bi demonstrirala potrebu za strateškim fokusom, sazvala je diskusije u malim grupama kako bi razgovarali o mogućnostima za strategiju rasta organizacije, pozivajući aktere da razmotre brojne alternative i šta bi svaka od njih zahtevala. Grupe su se na kraju složile sa izvršnom direktorkom. Organizacija je odlučila da produbi svoj doseg selektivnim dodavanjem škola i naselja unutar postojećih gradova, povećavajući podršku rizičnim tinejdžerima uz izgradnju kapaciteta za budući rast — i istovremeno povećavajući finansijsku posvećenost upravo onih donatora koji su pritiskali za širenje organizacije. Kako početi Postojaće prirodan otpor podizanju lestvice na ova četiri načina, posebno kod ljudi koji su se uljuljkali. Promena kulture i očekivanja ka tome da se bude dobar, a ne fin, zahtevaće hrabrost i upornost. To takođe zahteva timski napor — ne možete biti jedini koji zahteva izvrsnost i donosi teške odluke. Kao viši lider, deo vašeg posla je da razvijete liderski tim sa istim načinom razmišljanja koji može da prelije ovaj način rada kroz organizaciju i učini ga delom operativne kulture. Za početak, razmišljajte o malim stvarima. Izaberite jednu odluku koju ste izbegavali jer bi mogla da povredi nečiji ego ili izazove otpor. Napravite dobar izbor umesto onog finog: Obavite direktan razgovor. Okončajte projekat sa lošim učinkom. Redefinišite ulogu. Preduzmite sledeći korak i učinite to praksom, i pokrenućete kulturološki zamajac: Iskrenost postaje nova norma, a izvrsnost postaje navika kako vaše akcije budu direktno povezane sa stvarnim pomaganjem ljudima i organizacijama da napreduju.
Kompanije često donose važne opklade na talente oslanjajući se u velikoj meri na instinkt. Istraživanje na više od 4.200 muzičara sugeriše sistematičniji pristup. Menadžeri bi trebalo da procene tri oblika kapitala: komercijalne rezultate, mreže kontakata i profesionalni kredibilitet. Zatim mogu koristiti saradnje, izazovne zadatke koji podstiču razvoj i pravovremene rizike kako bi popunili praznine i izgradili karijere. Cilj nije jednostavno identifikovati najtalentovanije ljude; cilj je orkestrirati prilike koje im pomažu da uspeju na duge staze. Kada je kompanija Gap nastojala da svoj brend ponovo učini uzbudljivim, obratila se naizgled neočekivanom kandidatu: Viktoriji Bekam (Victoria Beckham), čija je luksuzna modna marka poznata po krojenim, minimalističkim siluetama. Gigant brze mode Zara, u međuvremenu, lansirao je kolekciju sa portorikanskim umetnikom Bed Banijem (Bad Bunny), koji je nosio nekoliko ovih odevnih kombinacija na svom nastupu tokom poluvremena Superboula. Na papiru, neobični parovi. Ali sledili su logiku: jedni su obezbedili ono što je drugima nedostajalo. Gap i Zara su stekli dizajnerski kredibilitet i kulturnu aktuelnost; Bekam i Bed Bani su dobili znatno veću komercijalnu scenu. Ista razmena se tiho odvija unutar gotovo svake organizacije: agencija spaja starijeg kreativnog direktora sa novim talentom generacije Z, ili tehnološka firma svojim dizajnerima dodeljuje izazovan zadatak. Svaki od ovih poteza je opklada na osobu, a većina kompanija je postavlja na osnovu instinkta. Da li je ta osoba talentovana? Da li ideja deluje sveže? Da li je trenutak pravi? Ti instinkti jesu važni, ali previše toga prepuštaju slučaju. Postoji disciplinovaniji pristup uparivanju kreativno talentovanih ljudi, naročito u različitim fazama njihovih karijera, koji opisujemo u ovom članku. Naš metod potiče iz naše analize podataka tokom 15 godina o više od 4.200 muzičara i stotinama izdavačkih kuća. Muzika je koristan laboratorijski poligon jer malo toga ostaje skriveno; svako izdanje, saradnik i recenzija se beleže. Tri vrste kapitala na kojima počiva svaka karijera Kada smo pratili koji umetnici su postigli uspeh i zašto, tri sastojka su se stalno pojavljivala: ono što je sociolog Pjer Burdije (Pierre Bourdieu) nazvao ekonomskim, društvenim i kulturnim kapitalom. Ekonomski kapital predstavlja komercijalni uspeh: strimove, prodaju, bioskopske blagajne — u poslovnom smislu, prihod i prihvatanje proizvoda. (Merili smo ga kroz emitovanje na radiju, što je pokazatelj autorskih honorara koje umetnik zarađuje.) Dokazani nosilac zarade u muzičkom poslu ili, u tom smislu, u bilo kojoj drugoj vrsti organizacije, dobija druge prilike koje nepoznata osoba nikada neće dobiti. To je kapital koji finansira sve ostalo. Društveni kapital je mreža: saradnici, klijenti i donosioci odluka (gatekeepers) do kojih osoba može doći i ono što se preko njih vraća. Dobro povezani ljudi rano saznaju za promene, usvajaju procene iz srodnih oblasti rada i vide kako njihove ideje putuju dalje. U organizacijama, to je nečija međufunkcionalna istorija i ugled koji omogućava da se pravi ljudi uključe u rešavanje problema. Kulturni kapital je legitimitet: poštovanje stečeno kroz nagrade, recenzije i reputaciju kvaliteta među iskusnijim kolegama. On funkcioniše na sopstvenom koloseku. Delo hvaljeno od strane kritike nije uvek hit, a hitovi ne nailaze uvek na divljenje kritičara i uvaženih kolega u struci. Sva tri oblika mogu preći sa jedne osobe na drugu putem saradnje, ali taj transfer je retko ujednačen. Zadatak menadžera je da uoči ko poseduje višak određenih vrsta kapitala, ko ima nedostatak, i kako da prebaci dotični kapital između njih. Kreiranje saradnji Naše istraživanje ukazuje na ove osnovne načine upravljanja kreativnim talentima na ovakav način: Uparite talenta u usponu sa etabliranim imenom U našem istraživanju, manje etablirani umetnici koji su objavili numeru sa većom zvezdom zabeležili su rast radijskog emitovanja od 61% u odnosu na svoje solo radove — što je prednost za koju bi samostalno mogle biti potrebne godine. U korporativnom okruženju, to može imati oblik deljenja zasluga za postignuća — na primer, pič za ključnog klijenta, prezentacija upravnom odboru ili objava o lansiranju proizvoda koja nosi oba imena. Samo uparivanje svima poručuje da novajliju vredi shvatiti ozbiljno. Uparite dve osobe od kojih svaka može otvoriti vrata koja ona druga ne može Kroz hiljade uparivanja, zajedničko izdanje privuklo je više emitovanja kada je jedan partner doneo mrežu koja je drugom nedostajala, pri čemu su obojica otišla sa pristupom koji ranije nisu imali. U kompaniji to može značiti komplementarne kontakte. Uzmite u obzir menadžera za rad sa klijentima (account executive) i inženjera za rešenja (solutions engineer) u istoj firmi. Menadžer za klijente poznaje osobu u klijentskoj organizaciji koja ima ovlašćenje da potpiše ugovor za tehnološki proizvod, dok inženjer za rešenja poznaje ljude koji će ga zapravo koristiti. Nijedan od njih ne može samostalno zaključiti posao. Uparite ljude čija je kombinacija istinski neočekivana U našim podacima, saradnja je privukla znatno više radijskih emitovanja kada su dva umetnika odrasla u različitim nacionalnim kulturama; muzički stil je jedva bio bitan. Različite tradicije znače različite tehnike, i verovatno bolju pesmu nego što bi ijedan od njih napisao sam. Upravo malo verovatno uparivanje podstiče ljude da slušaju. Isto može važiti svuda gde dvoje ljudi dolazi iz istinski različitih sredina — druge zemlje, druge discipline — zbog čega se ovakva neobična spajanja pojavljuju i u mnogim drugim kontekstima, uključujući arhitekturu, oglašavanje, dizajn video-igara i biotehnologiju. Međutim, ta neočekivanost može imati svoju cenu. Može biti slab generator jedne vrste kapitala, a izuzetno snažan generator druge. U našem istraživanju diferencijacije proizvoda, album koji se odvojio od sopstvene muzičke prošlosti umetnika izgubio je oko četvrtine radijskih emitovanja (posledica po ekonomski kapital). Međutim, profesionalni kritičari su taj isti album ocenili znatno više (podsticaj kulturnom kapitalu). Radio-stanice plaćaju predvidljivost; kritičari nagrađuju inovativnost. Serđo Acolari Montoldi (Sergio Azzolari Montoldi), generalni direktor brenda Roberto Cavalli i ranije na čelu brendova Dsquared2 i Hogan, pročitao je naše rezultate i prepoznao isti rascep u modi: kupci robnih kuća naručuju ono za šta znaju da će se prodavati, dok modni mediji nagrađuju novitet. Uparivanje veoma različitih strana će se stoga obično prodavati slabije. Poruka glasi: kada spajate dvoje kreativnih ljudi, morate razumeti koje vrste kapitala želite da generišete, kao i prateće rizike. Ipak, s vremena na vreme, jedno krajnje neobično uparivanje uspeva i komercijalno i kod kritike: proizvod koji ostvaruje svoje prodajne ciljeve i istovremeno postaje etalon prema kome se druge firme mere u pogledu nagrada, imitacija dizajna i slično. Pošto niko ne može unapred identifikovati tog pobednika, praktičan potez je rezervisati najneobičnija — ili najhrabrija — uparivanja za ljude čiji će im kumulativni ekonomski rezultat omogućiti da prežive neuspeh, i sprovesti nekoliko takvih projekata odjednom. Svaki neuspeh košta malo. Onaj koji uspe na oba fronta nadoknađuje sve ostale. Operativna primena pristupa Pretvaranje ovog načina upravljanja talentima u rutinu zahteva jednu praksu: sprovođenje revizije kapitala pre nego što donesete bilo kakvu važnu odluku o nekoj osobi — zapošljavanje, unapređenje, partnerstvo ili ključni zadatak. Ta revizija podrazumeva postavljanje tri početna pitanja: • Šta su dokazali? Prihodi, poslovi, obnove ugovora, uspešno lansirani proizvodi.• Do koga mogu dopreti? Klijenti, sponzori i partneri koji dolaze zato što je ova osoba angažovana.• Ko poštuje njihov rad? Nagrade, priznanja stručnjaka, reputacija nepogrešive profesionalne procene. Zatim slede pitanja koja ih povezuju: Koja vrsta kapitala je najslabija za ulogu koja predstoji? Da li potez koji razmatrate smanjuje taj jaz ili ga produbljuje? Odgovor ukazuje na specifičan jaz koji treba premostiti. Neko koga stručnjaci poštuju (kulturni kapital), ali malo prodaje (ekonomski kapital), treba da bude uparen sa komercijalno dokazanim partnerom koji može preneti rad na šire tržište. Neko sa snažnim prodajnim rezultatima (ekonomski kapital), ali sa malo kontakata izvan sopstvene funkcije (društveni kapital), pripada međufunkcionalnom projektu ili projektu usmerenom na klijente, rame uz rame sa dobro povezanim kolegom koji otvara ta vrata. A neko ko donosi pouzdane finansijske cifre (ekonomski kapital), ali ga ne shvataju ozbiljno ljudi koji postavljaju standarde u struci (kulturni kapital), treba da radi na zadatku gde je originalnost presudna, uz partnera čiji ugled čini taj razvojni iskorak uverljivim. Ed Biknel (Ed Bicknell), koji je dve decenije vodio grupu Dire Straits, jednom je posao upravljanja kreativnim talentima sažeo u jednu rečenicu: „Uzmete umetnost… i pretvorite je u biznis.“ Naše istraživanje pokazuje kako: kroz promišljene poteze sa kapitalom. Madona je to razumela pre četiri decenije. Hitovi su gradili njen ekonomski kapital; saradnje njen društveni kapital; stalno redefinisanje njen kulturni kapital. Rukovodioci oko nje nisu samo posmatrali razvoj te karijere; oni su pomagali u njenoj izgradnji. U svakoj organizaciji zasnovanoj na znanju, sirova veština je samo ulaznica. Najsnažniji portfoliji se ne grade oko najtalentovanijih pojedinaca; njih orkestriraju najpromišljeniji strateški lideri. Kreativnost i biznis nikada nisu bili suprotnosti koje treba balansirati. Oni su instrumenti koji se sviraju zajedno.
U današnjem nestabilnom okruženju, lideri se suočavaju sa odlukama sa visokim ulogom usred ekonomskih šokova, etičkih dilema i nadzora javnosti. Snažno liderstvo zahteva više od stručnosti – ono zahteva svakodnevnu hrabrost: dosledne postupke usklađene sa vrednostima, preduzete uprkos sumnji ili riziku. Šest oblika svakodnevne hrabrosti može vam pomoći da se nosite sa najčešćim liderskim izazovima: moralna, društvena, emocionalna, intelektualna, kreativna i fizička. Praktikovanjem ovih oblika hrabrosti u malim, rutinskim trenucima, možete izgraditi poverenje, podstaći inovacije i oblikovati kulture u kojima integritet i smelo razmišljanje napreduju, stvarajući trajnu konkurentsku prednost. U 8:00 ujutru, jednog sivog martovskog jutra, direktorka brzorastuće biotehnološke kompanije kliknula je da se pridruži video pozivu sa svojim višim timom. U prethodna 24 sata, nove sankcije u Istočnoj Evropi primorale su njihovog glavnog dobavljača da obustavi isporuke. Sankcije su takođe oborile vrednost lokalne valute, povećavajući troškove stranog duga kompanije za nekoliko miliona dolara. Prijemno sanduče direktorke bilo je puno poruka od upravnog odbora. Ukoliko ne smanji troškove za 35%, kompanija bi mogla rizikovati bankrot. S obzirom na to da su globalni lanci snabdevanja već bili preopterećeni, nije bilo lakih rešenja. Ostao joj je nemoguć izbor:• Otpustiti trećinu svojih naučnika, uništavajući karijere i godine napretka u istraživanju.• Kockati se sa hitnim premošćujućim finansiranjem – kratkoročnim zajmom namenjenim održavanju poslovanja – na tržištu zamrznutom geopolitičkim šokom. Iako se može činiti kao izuzetak, ovakvi scenariji postaju sve češći za današnje lidere. Ekonomski šokovi, politička neizvesnost, produbljivanje polarizacije, etičke mine i narušavanje poverenja javnosti stvorili su okruženje u kojem čak i rutinske odluke nose stvaran rizik. Stručnost vam može pomoći da isplanirate strategiju. Ali kada je put pred vama nejasan, ulozi su lični, posledice su javne, a ljudi od vas očekuju vođstvo – znajući da će vaše odluke uticati na njih – hrabrost postaje ključna veština. Konvencionalni saveti često mešaju hrabrost sa junaštvom, urođenim i herojskim kvalitetom koji se može prizvati tokom jedne krizne situacije. Ali hrabrost nije instinkt; to je mišić koji se gradi kroz dosledne, sa vrednostima usklađene postupke preduzete u prisustvu sumnje, rizika ili straha. Ovu vrstu smirene, uvežbane reakcije nazivam „svakodnevnom hrabrošću“. Ona je posebno moćna u trenucima koji deluju previše mali za naslovnu stranu, ali dovoljno veliki da oblikuju organizacionu kulturu, poverenje i nasleđe. Razumevanje svakodnevne hrabrosti Još od Aristotela, naučnici su pokušavali da razvrstaju hrabrost u definisane kategorije. Jedan istraživač je devedesetih godina prošlog veka grupisao hrabrost u fizičke, moralne i psihološke oblike. Novija istraživanja dalje preciziraju moralnu hrabrost u različite podtipove. Oslanjajući se na godine postojećih istraživanja i svoj rad sa višim liderima, sastavio sam priručnik koji liderima nudi svež pristup – prevazilazeći herojsko i apstraktno ka nečemu praktičnom i primenjivom. Fokusira se na šest tipova svakodnevne hrabrosti koji odražavaju najčešće, najznačajnije i najsloženije izazove sa kojima se lideri danas suočavaju. Šest tipova svakodnevne hrabrosti Tip hrabrosti Ključni rizik Liderski postupak Dobitak Moralna Šteta po reputaciju, izgubljeni prihod, politička reakcija Davanje prioriteta principima u odnosu na profit kada su vrednosti u sukobu sa prilikom Dugoročno poverenje i integritet brenda koji privlače zaposlene, partnere i kupce Društvena Gubitak statusa, izopštenje, karijerne posledice Otvoreno govorenje protiv grupnog mišljenja ili nedoličnog ponašanja – čak i kada drugi ćute Kultura psihološke sigurnosti koja iznosi rizike na videlo i podstiče etičko ponašanje Emocionalna Ranjivost, emocionalna izloženost, gubitak prisebnosti Imenovanje teških emocija i suočavanje sa njima – sopstvenim i tuđim – tokom kriza Veće poverenje, angažovanost i otpornost unutar cele organizacije Intelektualna Mogućnost greške, delovanje neodlučno, podrivanje autoriteta Javno preispitivanje sopstvenih pretpostavki i pozivanje na suprotna mišljenja Brži ciklusi učenja i kvalitetnije strateške odluke Kreativna Neuspeh, ismevanje, nepovratni troškovi Predlaganje smelih, neproverenih ideja i njihovo testiranje kroz male eksperimente Revolucionarne inovacije koje pokreću rast i drže firmu ispred konkurencije Fizička Pretnje po ličnu sigurnost, zdravlje ili bezbednost Odlazak u visokorizična okruženja da bi se situacija sagledala iz prve ruke (npr. fabrički pogoni, zone sukoba) Kredibilitet kod timova na prvoj liniji i brže rešavanje problema zasnovano na činjenicama Izvor: Alex Budak Da bih vam pomogao da naučite i primenite svaki tip svakodnevne hrabrosti u stvarnim situacijama, podelio sam ih na tri dela:• Kratku definiciju potkrepljenu istraživanjem.• Primer iz stvarnog sveta zasnovan na liderima koje sam podučavao ili savetovao.• Skup praktičnih saveta koje možete primeniti od prvog dana da biste ojačali ovu veštinu. Moralna hrabrost Moralna hrabrost je spremnost da postupate u skladu sa svojim vrednostima, čak i kada to nosi lični ili profesionalni rizik. Koncept ima korene u antičkoj filozofiji, ali u kontekstu liderstva, moralnu hrabrost je popularizovao filozof Rašvort Kider. On ju je definisao kao delovanje koje zahteva tri uslova: temeljni princip, nadolazeću opasnost i izdržljivost da se podnese negativna reakcija. Kako to izgleda u praksi? Visoki rukovodilac univerziteta suočava se sa odlukom: da li da prihvati velikodušno finansiranje od multinacionalne kompanije optužene za kršenje ljudskih prava. Partnerstvo bi obezbedilo ključnu finansijsku injekciju usred smanjenja budžeta (nadolazeća opasnost), ali je u sukobu sa dugogodišnjom posvećenošću univerziteta etičkoj odgovornosti (temeljni princip). Odbijanje dogovora ili javno protivljenje moglo bi naštetiti finansijama institucije i karijeri rukovodioca (negativna reakcija). Odluka da se partnerstvo odbije kako bi se očuvale vrednosti univerziteta, uprkos rizicima, bila bi čin moralne hrabrosti. Kako možete izgraditi moralnu hrabrost? Razjasnite svoje osnovne vrednosti. Moralna hrabrost počinje sa znanjem za šta se zalažete. Ako niste sigurni u svoje lične vrednosti, teško ćete ih braniti pod pritiskom. Alati za ličnu refleksiju, kao što su Lista vrednosti Džejmsa Klira i Procena ličnih vrednosti, mogu vam pomoći da identifikujete principe koji su vam važni. Na primer, možete pregledati Klirovu listu od 50+ vrednosti i istaći 10 koje vam najviše odgovaraju – a zatim ih suziti na tri najvažnije koje će vas voditi u teškim odlukama. Kada imenujete svoje vrednosti, učinite ih vidljivim: definišite kako one izgledaju u svakodnevnom ponašanju i jeziku i komunicirajte ih svojim rečima i delima. Ako, na primer, cenite transparentnost, to bi moglo značiti redovno objašnjavanje „zašto“ iza teških izbora. Uradite isto na organizacionom nivou. Prevedite osnovne vrednosti vaše kompanije u principe i prakse kako biste pomogli ljudima da razumeju šta pokreće odluke na vrhu. Obavežite se unapred, pre nego što kriza nastupi. Lideri su pod stresom podložniji fenomenu koji se naziva etičko bleđenje. Ono se dešava kada pritisci poput lojalnosti ili ličnog interesa zamagle etičke uloge odluke. Da biste se suprotstavili ovome, pokušajte da identifikujete situacije koje bi mogle testirati vaše vrednosti i isplanirajte kako ćete reagovati pre nego što se pojave. Jedna korisna tehnika je sastavljanje izjava „ako/onda“ utemeljenih u vrednostima vaše organizacije. Na primer, „Ako finansiranje zahteva prikrivanje zloupotreba, onda ga odbijamo, bez obzira na finansijske posledice.“ Pregledajte ove scenarije kvartalno kako biste svoje principe držali u prvom planu. Društvena hrabrost Mnogi ljudi na poslu ćute ne zato što nemaju ideje, već zato što se plaše odbacivanja. Čuveni eksperimenti konformizma socijalnog psihologa Solomona Eša pokazuju koliko je duboko ovaj strah ukorenjen u nama i kako brzo grupne norme mogu nadjačati lični sud – čak i kada grupa greši. Društvena hrabrost je spremnost da se javno istupi ili izdvoji iz grupe, uprkos riziku od sramote, isključenja ili štete po reputaciju. Kako to izgleda u praksi? Na sastanku izvršnog tima van kancelarije, dugogodišnji lider podrugljivo odbacuje oštro pitanje novijeg člana tima, što izaziva vidnu nelagodu kod mnogih. Dok drugi pokušavaju da brzo pređu na sledeću temu, direktorka ljudskih resursa se javlja da pauzira razgovor: „Mislim da moramo napraviti prostora za suprotna mišljenja – posebno od novih glasova.“ To je samo trenutak, ali u prostoriji punoj ljudi visokog statusa i dobrih veza, remećenje grupne dinamike zahteva društvenu hrabrost. Kako možete izgraditi društvenu hrabrost? Imenujte rizik, a zatim govorite. Kada vam se čini da je javno istupanje društveno rizično, priznavanje uloga unapred može pokazati samosvest i signalizirati dobru nameru. Nemojte se izvinjavati – samo uokvirite svoje neslaganje jasno i uverljivo: „Ova perspektiva možda nije popularna, ali...“ ili „Ovo se možda kosi sa opštim mišljenjem, ali mislim da se mora reći.“ Nagradite principijelno neslaganje. Aktivno pozivajte ljude da izazovu mišljenje većine. Postavljajte pitanja poput: „Ko ovo vidi drugačije?“ i zahvalite se onima koji iznose teške istine. Druga strategija je korišćenje rotirajuće „stolice za kontraša“ kako bi se legitimisala alternativna gledišta na sastancima. Istraživanja o psihološkoj sigurnosti pokazuju da kada lideri dosledno nagrađuju ovo društveno rizično neslaganje, šalju snažnu poruku: Neslaganje je neophodno za donošenje pametnih odluka. Emocionalna hrabrost Za razliku od društvene hrabrosti, koja se fokusira na spoljne rizike, emocionalna hrabrost se odnosi na unutrašnju odvažnost – spremnost da osetite, imenujete i delujete na osnovu sopstvene nelagode. Psihološkinja Suzan Dejvid opisuje je kao sposobnost suočavanja sa neprijatnim emocijama otvoreno i iskreno, koristeći ih kao vodič za promišljeno delovanje usklađeno sa vrednostima, umesto da dopustite da vas kontrolišu ili definišu. Kako to izgleda u praksi? Operativna direktorka u zdravstvu mora da najavi otpuštanja nakon što projekat koji je zagovarala nije ispunio finansijske ciljeve, što je rezultiralo velikim smanjenjem budžeta. Ona odlučuje da ne prepusti HR-u da saopšti poruku umesto nje. Umesto toga, obraća se organizaciji direktno, preuzima odgovornost i ostaje prisutna – čak i dok zaposleni reaguju sa razočaranjem, frustracijom ili tugom. Kada se pojave stid i kajanje, ona se odupire porivu da se zatvori ili povuče. Njena emocionalna prisutnost neće izbrisati njihov bol, ali može sačuvati njen kredibilitet, pokazati odgovornost i započeti obnovu poverenja. Kako izgraditi emocionalnu hrabrost? Posedujte osećanja, a ne prostoriju. Kada ste na poziciji moći, može delovati rizično pokazati bilo kakvu emocionalnu otvorenost – a kamoli priznati strah, kajanje ili neizvesnost. Ali emocionalna hrabrost se ne odnosi na istresanje svojih osećanja na druge; radi se o iskrenosti na način koji je utemeljen, nameran i prikladan za trenutak. Kako kaže Brené Braun, vodeći stručnjak za ranjivost i liderstvo, „Jasnoća je ljubaznost, nejasnoća je neljubaznost.“ Ona upozorava na ono što naziva „zasipanjem informacijama“ (floodlighting), odnosno prekomerno deljenje informacija kako bi se izbegla stvarna ranjivost. Korisno pravilo je da delite emocije kada to stvara jasnoću. Zapitajte se: Da li će deljenje onoga kako se osećam stvoriti razumevanje i povezanost ili zbunjenost i emocionalni teret? Primetite, imenujte i uzemljite svoje emocije. Kada osetite poriv da se zatvorite ili branite, pokušajte da uhvatite taj impuls. Pre napetog sastanka, zapišite tri emocije koje osećate i planirajte da jednu od njih imenujete. To će vam pomoći da izbegnete odbrambene izjave poput: „Takve stvari se dešavaju“, i zamenite ih iskrenim, kao što je: „Ovo nije ispalo onako kako sam se nadao, i to je moja odgovornost.“ Pokušajte da se oduprete instinktu da prebrzo izgladite stvari. Možete nastaviti sa nečim jednostavnim: „Neću ovo zanemariti.“ Intelektualna hrabrost Intelektualna hrabrost je spremnost da preispitate sopstvene pretpostavke, razmotrite suprotna gledišta i priznate ono što ne znate – sve u službi boljeg razmišljanja i boljih ishoda. Ona stvara psihološku sigurnost koja podstiče učenje, neguje inovacije i pomaže liderima da izbegnu zamku brzih rešenja ili poznatog načina razmišljanja kada situacija ili izazov zahtevaju promenu. Kako ovo izgleda u praksi? Potpredsednica za proizvode dugo je branila jedan od ključnih proizvoda svoje kompanije. Ali njeni instinkti – i podaci – sugerišu da se tržište promenilo i da proizvod treba menjati. Ona zakazuje strateški sastanak da bi razgovarala o ovome, ali promenom svog stava rizikuje da deluje neodlučno ili da izgubi kredibilitet kod dugogodišnjih saradnika. Ipak, ona stavlja svoj ponos po strani, izražava svoju sumnju i poziva svoj tim da istraži alternativne strategije. Stvaranjem prostora za pronalaženje najboljih odgovora, ona pokazuje intelektualnu hrabrost. Kako izgraditi intelektualnu hrabrost? Preispitujte sopstveno razmišljanje, javno. Kada imate moć, glasno preispitivanje sopstvenih pretpostavki pokazuje drugima da je ponovno razmatranje prirodan deo rešavanja problema. To daje vašem timu istu dozvolu da postavlja pitanja i izaziva status kvo bez straha od osude. Možete reći: „Evo logike koju sam koristio, ali šta mi možda nedostaje? Da li neko vidi grešku u mom razmišljanju ili drugačiji način gledanja na ovo?“ Odvojite identitet od ideja. Kada godinama vodite neku strategiju ili branite neki stav, lako je pomešati poznato sa sigurnim. Vremenom, vaše ideje mogu čak postati deo vašeg identiteta. Ali u poslovanju, ništa nije statično, a ostati relevantan znači ostati fleksibilan. Da biste promenili svoj način razmišljanja, slavite trenutke kada se dokaže da niste u pravu sa istom energijom kao kada ste u pravu. Ta poniznost će vas i vaš tim držati prizemljenim. Kreativna hrabrost Za razliku od intelektualne hrabrosti, koja se odnosi na preispitivanje onoga što jeste, kreativna hrabrost se odnosi na zamišljanje onoga što bi moglo biti. To znači deljenje smelih ideja, zagovaranje eksperimentisanja i pozivanje drugih da čine isto – sve to znajući da će neki pokušaji propasti. Istraživanja pokazuju da, iako nove ideje mogu doći sa bilo kog mesta, lideri igraju ključnu ulogu u njihovom negovanju i unapređenju. Suprotno tome, kada se kreativnost potiskuje, organizacije rizikuju stagnaciju. Kako to izgleda u praksi? Viša direktorka proizvoda u velikoj kompaniji za robu široke potrošnje priprema se za samit o inovacijama sa 30 viših rukovodilaca. Sigurna opcija je da predloži skromno unapređenje proizvoda, nešto konvencionalno i finansijski izvodljivo. Ali umesto toga, ona predstavlja radikalno nov koncept: model ambalaže bez otpada koji bi poremetio dugogodišnji lanac snabdevanja kompanije, otuđio neke proizvodne partnere i podstakao potrošače da promene svoje ponašanje. Ona zna da bi to moglo biti odbijeno, ali veruje da budućnost kompanije zavisi od toga. S obzirom na to da ljudi zahtevaju održive proizvode i da se zakoni naziru na horizontu, ona ovo vidi kao neophodan iskorak da bi ostali konkurentni. Kako izgraditi kreativnu hrabrost? Napravite prostor za rizike. Kreativnost nije redak talenat – to je veština koju svako može izgraditi. Predstavite to svom timu na ovaj način. Podstaknite razigrano istraživanje sprovođenjem brzih vežbi divergentnog razmišljanja: provedite 10 minuta generišući „loše ideje“, 10 minuta „nemoguće ideje“ i 10 minuta „suprotne ideje“ (preokrenite ključnu pretpostavku i zamislite njenu suprotnost). Zatim, iz njih izvucite neočekivane uvide. Da biste naglasili da kreativnost zahteva rizik, završavajte sastanke tima jednostavnim pitanjem: „Kako ste ove nedelje doživeli neuspeh i šta ste iz toga naučili?“ Vremenom ćete izgraditi kulturu radoznalosti. Smanjite uloge. Nemojte odbaciti obećavajuću ideju samo zato što deluje rizično. Smanjite pritisak testiranjem terena: pilotirajte koncept na jednom tržištu, napravite grubi prototip u ograničenom vremenskom roku ili sprovedite 30-dnevni sprint po principu „brzog neuspeha“. Ovi testovi sa malim obavezama mogu vam pomoći da izgradite samopouzdanje, prikupite povratne informacije i brzo učite – bez prevelikog obavezivanja prerano. Fizička hrabrost U trenucima stvarnog rizika, fizička prisutnost signalizira solidarnost i gradi poverenje kroz dela. To je fizička hrabrost: spremnost da se deluje suočen sa fizičkim rizikom, nelagodom ili opasnošću, posebno u službi drugih. U poslovnom kontekstu, radi se o tome da se pojavite kada je to važno, bilo da je to obilazak pogona tokom krize ili stajanje uz svoj tim u teškim uslovima. Istraživanja pokazuju da ovu vrstu hrabrosti često pokreće mentalni sklop otpornosti, optimizma, snažnih vrednosti i socijalne podrške – kvaliteti koji pomažu liderima da pređu sa oklevanja na akciju. Kako to izgleda u praksi? Pojavljuju se izveštaji o nebezbednim uslovima u fabrici u inostranstvu. Umesto da delegira, direktor proizvodnje putuje u postrojenje u vreme građanskih nemira, insistirajući da lično obiđe fabriku – uprkos bezbednosnim brigama i potencijalnim fizičkim rizicima. Pojavljivanjem lično, on šalje poruku: Radnici na prvoj liniji su vidljivi i vredni za kompaniju. Kako izgraditi fizičku hrabrost? Vežbajte „mišić za nelagodu“. Postepeno se izlažite situacijama koje vas istežu: govorite prvi u teškim javnim razgovorima ili napetim sastancima, ulazite u prostorije gde vaša gledišta možda nisu popularna ili posetite svoj tim lično umesto da se javljate putem imejla. Što više vežbate da se pojavljujete u neprijatnim trenucima, to će vam prirodnije postajati. Politika prisutnosti. Napravite u svom kalendaru prostor za redovno, neformalno vreme na terenu. Pratite rad na proizvodnoj liniji, sedite sa timom za korisničku podršku ili jedite u istoj kantini kao i vaši radnici na prvoj liniji. Tretirajte ove posete kao obostrane laboratorije za učenje. Kada rukovodioci i zaposleni na prvoj liniji dele isti vazduh, buku i ograničenja, lideri stiču neposrednu svest o izazovima sa kojima se drugi suočavaju i modeliraju vrstu prisutnosti koja podstiče otvorenost, poverenje i odgovornost na svim nivoima. * * * Hrabro liderstvo ne zavisi od retkih, dramatičnih trenutaka – ono se gradi kroz svakodnevne izbore. Lideri koji se ističu u vremenima neizvesnosti su oni koji razjašnjavaju za šta se zalažu, slave dela integriteta i smelog razmišljanja i posvećuju se malim, doslednim postupcima koji usklađuju njihovo ponašanje sa njihovim vrednostima. Kada se praktikuje na ovaj način, svakodnevna hrabrost ne oblikuje samo odluke, već signalizira vašem timu da je ovo mesto gde je istina važna, gde su rizici dobrodošli i gde se očekuje da se postupa ispravno. U bučnom, brzom svetu, to je liderska prednost koju konkurencija ne može da kopira.
Kada troškovi rastu, kompanije često traže alternative podizanju cena kako bi zaštitile marže. Međutim, smanjenje kvaliteta proizvoda, ili „skimpflacija“ (engl. skimpflation), može nositi najveći dugoročni rizik. Kroz 25 eksperimenata koji su obuhvatili više od 30.000 potrošača, istraživanje je pokazalo da ljudi ocenjuju smanjenje kvaliteta kao manje pravično u poređenju sa povećanjem cena ili smanjenjem pakovanja, te da su manje spremni da nastave sa kupovinom proizvoda kada jednom otkriju promenu. Smanjenje kvaliteta deluje posebno štetno jer može promeniti iskustvo koje su kupci očekivali od brenda od poverenja. Menadžeri bi trebalo da budu oprezni kada menjaju atribute koji definišu proizvod, kao što su ukus, performanse ili pouzdanost. Kada su kompromisi neizbežni, jasna komunikacija i mogućnost izbora za potrošače mogu umanjiti osećaj obmane i pomoći u očuvanju poverenja. Kada se suoče sa rastom troškova, menadžeri se mogu naći pred teškim odlukama. U takvim situacijama menadžeri generalno mogu razmotriti tri opcije. Jedna opcija je održavanje trenutnih cena, što znači da kompanija apsorbuje veće troškove i miri se sa nižim maržama. Druga opcija je podizanje cena, pri čemu se povećani troškovi prenose na potrošače kako bi se održale profitne marže. Treća opcija podrazumeva indirektno podizanje cena kroz smanjenje onoga što potrošači dobijaju za istu cenu. Indirektna poskupljenja obično imaju jedan od dva oblika. Jedan oblik, koji se obično naziva šrinkflacija (engl. shrinkflation), podrazumeva smanjenje količine ili veličine proizvoda uz zadržavanje iste cene. Na primer, proizvođač sosa za testeninu može smanjiti veličinu pakovanja sosa bez promene cene. Nedavna studija procenjuje da je ova praksa široko rasprostranjena na maloprodajnom tržištu SAD-a, pri čemu je smanjenje veličine proizvoda znatno češće od njenog povećanja. Drugi, i možda manje poznat oblik indirektnog poskupljenja jeste skimpflacija — smanjenje kvaliteta proizvoda uz zadržavanje iste cene i veličine proizvoda. Kvalitet može obuhvatati više dimenzija, ali u kontekstu robe široke potrošnje, skimpflacija često uključuje smanjenje ključnih sastojaka ili izmene u formulaciji proizvoda koje umanjuju njegov kvalitet. Na primer, proizvođač sosa za testeninu može smanjiti udeo paradajza u proizvodu, zamenjujući ga vodom kako bi nadoknadio izgubljenu težinu. Mediji širom sveta nedavno su zabeležili brojne slučajeve skimpflacije, što je podiglo svest javnosti o ovoj praksi. Za menadžere, skimpflacija može predstavljati primamljiv pristup kao odgovor na nagli rast troškova. Može se tvrditi da je potrošačima teže da primete promene u sastojcima ili formulaciji proizvoda nego promene cene ili veličine. Međutim, moje istraživanje pokazuje da je skimpflacija rizična. Kroz opsežan istraživački program koji je uključio hiljade učesnika, otkrio sam da, kada potrošači jednom postanu svesni smanjenja kvaliteta, ocenjuju skimpflaciju kao izrazito nepravičnu, daleko više nego šrinkflaciju i direktna poskupljenja. Takođe su znatno manje voljni da nastave da kupuju proizvode kojima je smanjen kvalitet u poređenju sa onima kojima je podignuta cena ili smanjena veličina pakovanja. Zašto se smanjenje kvaliteta doživljava drugačije Menadžeri razumeju da potrošači ne vole poskupljenja. To objašnjava zašto traže manje vidljive alternative direktnom podizanju cena u borbi protiv rasta troškova. Ako su paradajz, kakao, maslinovo ulje, ambalaža, radna snaga ili logistika poskupeli, neposredno pitanje glasi: Kako možemo zaštititi svoje marže, a da ne oteramo kupce? Iz čisto ekonomske perspektive, podizanje cena, smanjenje veličine proizvoda i smanjenje kvaliteta mogu delovati slično. Međutim, iz psihološke perspektive, ove tri prakse se u velikoj meri razlikuju. Da bih ovo ispitao, sproveo sam 25 eksperimenata sa više od 30.000 učesnika iz SAD-a i Evrope. Učesnici su čitali o preduzećima koja se suočavaju sa povećanim troškovima, a zatim saznali da je kompanija reagovala na jedan od tri načina. Prvoj grupi učesnika u mojim studijama rečeno je da je preduzeće podiglo cenu proizvoda, dok su veličina i kvalitet ostali isti. Drugoj grupi je rečeno da je preduzeće smanjilo veličinu proizvoda, uz zadržavanje iste cene i kvaliteta. Treća grupa učesnika saznala je da je preduzeće smanjilo kvalitet proizvoda, dok su cena i veličina ostale nepromenjene. U svim studijama koristio sam širok spektar proizvoda i usluga. Učesnici su čitali o čokoladama, soku od pomorandže, maslinovom namazu, toalet-papiru, deterdžentu za veš, striming uslugama i drugim ponudama. U nekim slučajevima, smanjenje kvaliteta je uključivalo smanjenje ključnih sastojaka; na primer, manje kakaoa u čokoladi, manje maslinovog ulja u maslinovom namazu ili nižu koncentraciju soka od pomorandže u napitku. U drugim slučajevima, smanjenje kvaliteta uključivalo je opšte opise kvaliteta ili performansi proizvoda. Obrazac je bio izuzetno dosledan u svim studijama. Potrošači su imali najmanje šanse da primete smanjenje ključnih sastojaka (27,2%), zatim manju veličinu proizvoda (37,9%) i podizanje cena (49,8%). Takođe su smanjenje kvaliteta videli kao najmanje pravičnu opciju, ocenjujući ga znatno oštrije od smanjenja veličine ili povećanja cene; manje veličine su, pak, viđene kao manje pravične od viših cena. To se poklapa sa prethodnim istraživanjima koja pokazuju da većina potrošača smatra povećanje cena poštenim kada se firme suočavaju sa rastućim troškovima. Potrošači su takođe bili manje voljni da kupe proizvod nakon smanjenja kvaliteta nego nakon smanjenja veličine ili poskupljenja. Ipak, uprkos tome što su manje formate ocenili kao manje fer od viših cena, bili su podjednako voljni da kupe proizvode pogođene bilo kojom od te dve promene. Moje studije su pružile dokaze za dva objašnjenja ovakvih rezultata. Prvo, potrošači ne odobravaju skimpflaciju jer (s pravom) veruju da je ta praksa manje transparentna od povećanja cena, ali i od šrinkflacije. Drugo, potrošači gaje izrazito negativan stav prema skimpflaciji jer im ona oduzima izvorno potrošačko iskustvo. Skuplji sos za testeninu postavlja potrošaču pitanje da li isto iskustvo konzumacije vredi platiti više. Manji sos za testeninu je i dalje isti sos. Potrošačima može smetati što dobijaju manje proizvoda, ali mogu sačuvati prvobitno iskustvo kupovinom većeg broja komada. Međutim, razblažen, manje kvalitetan sos može u potpunosti uništiti to prvobitno iskustvo. Zato skimpflacija može dovesti do onoga što nazivam „kaznom za skimpflaciju“. Potrošači ne misle samo: „Dobijam manje.“ Oni pomisle: „Ovo nije ono što sam kupio.“ Moji nalazi ne znače da skimpflacija nikada nije profitabilna. Zapravo, skimpflacija može biti efikasna strategija smanjenja troškova ako ostane neprimećena. Moje studije su se uglavnom fokusirale na ono što se dešava kada potrošači postanu svesni promene u kvalitetu proizvoda. Danas postoji mnogo načina na koje potrošači mogu saznati da je kvalitet njihovog omiljenog proizvoda opao. Prvo, mogu lično primetiti da je njihov omiljeni proizvod pretrpeo skimpflaciju čitanjem deklaracija ili uočavanjem razlika tokom same upotrebe. Drugo, mogu to saznati preko drugih, gledajući onlajn pritužbe, slušajući prijatelje ili nailazeći na medijske izveštaje. Na tržištu gde potrošači dele promene na proizvodima putem društvenih mreža (npr. Reddit, TikTok, itd.), upoređuju deklaracije i javno prozivaju kompanije zbog skrivenih smanjenja, verovatnoća otkrivanja nije zanemarljiva. Šta raditi kada je promena neophodna Moji nalazi sugerišu da bi menadžeri trebalo da prestanu da posmatraju smanjenje kvaliteta kao tihu zamenu za povećanje cena. To nije prosto manje vidljiva taktika formiranja cena. To je promena potrošačkog iskustva i obećanja datog kupcima. Pouka 1: Ne pretpostavljajte da je smanjenje kvaliteta bezbednije od podizanja cena Kada troškovi porastu, podizanje cena može delovati kao najopasnija opcija. Potrošači ga lako primećuju, može izazvati trenutne žalbe i može učiniti da brend deluje skupo u poređenju sa konkurencijom. Iz tih razloga, mnogi menadžeri su tražili alternative koje im omogućavaju da cene zadrže nepromenjenim. Međutim, iako je rezanje kvaliteta teže uočiti nego podizanje cena i smanjenje pakovanja, to ne znači da je ono manje rizično. Zapravo, istraživanje pokazuje da kada potrošači saznaju da je kvalitet opao, reaguju znatno negativnije. Ovaj uvid je posebno važan za brendove koji se takmiče na osnovu poverenja, doslednosti, ukusa, performansi ili autentičnosti. Potrošači često grade navike oko proizvoda. Kupuju isti sos za testeninu, kafu, jogurt, deterdžent, čokoladu, kozmetički proizvod ili striming uslugu jer imaju određena znanja i očekivanja od tog iskustva. Kada kompanija krišom promeni kvalitet takvog proizvoda, kupci mogu steći utisak da je brend prekršio prećutni dogovor. Menadžeri bi zato trebalo da postave sledeće pitanje pre nego što smanje kvalitet: Šta bi se dogodilo ako naši kupci to saznaju? Odgovor može promeniti odluku. Ako smanjenje kvaliteta utiče na karakteristiku do koje je kupcima izuzetno stalo, kratkoročne uštede možda nisu vredne dugoročnog rizika. Nekoliko procentnih poena poboljšanja marže može brzo biti poništeno negativnim preporukama („od usta do usta“), manjim brojem ponovljenih kupovina, pritiskom maloprodavaca ili narušavanjem reputacije. To ne znači da je podizanje cena uvek pravi odgovor. Kompanije mogu razmotriti mnoge odgovore na pritisak troškova: manja pakovanja, privremene doplate, promene u liniji proizvoda ili diferencirane verzije u različitim cenovnim rangovima. Ali ako je izbor između podizanja cene i manje vidljivog smanjenja osnovnog kvaliteta proizvoda, menadžeri ne bi trebalo automatski da pretpostave da je ova druga opcija bezbednija. Ponekad je pošteniji potez ujedno i manje štetan. Pouka 2: Ako menjate proizvod, budite otvoreni u vezi sa tim Glavni razlog zašto potrošači ne vole ni šrinkflaciju ni skimpflaciju jeste to što ove strategije deluju podmuklo. Poskupljenje je lako uočiti. Manje pakovanje ili izmenjena lista sastojaka možda nisu. Kada potrošači naknadno otkriju takve promene, verovatno će zaključiti da se kompanija nadala da to neće primetiti. Ta percepcija je štetna jer se potrošači mogu usprotiviti ne samo ekonomskom gubitku, već i uočenom nedostatku transparentnosti. U mojim studijama reakcije potrošača bile su daleko manje negativne kada su promene bile jasno komunicirane. To je važilo bez obzira na to da li je komunikacija dolazila od proizvođača (na primer, na samom pakovanju) ili od maloprodavca (na polici). Transparentnost nije otklonila sve brige, naročito kada je reč o smanjenju kvaliteta, ali je smanjila jaz između skimpflacije, šrinkflacije i podizanja cena. Za menadžere lekcija nije prosto: „Gromoglasno objavite svaku lošu promenu.“ Transparentnost može povećati svest, a veća svest može smanjiti kratkoročnu tražnju. Međutim, netransparentnost u nadi da potrošači neće primetiti nosi drugačiju vrstu rizika. Ako kupci sami otkriju promenu, kompanija gubi kontrolu nad narativom. Ono što se moglo predstaviti kao težak odgovor na rast troškova ili nestašicu sastojaka, umesto toga se može protumačiti kao pokušaj obmane. Dobra komunikacija treba da bude konkretna, direktna i puna poštovanja. Izbegavajte neodređene i potencijalno obmanjujuće fraze poput „novo i poboljšano“ kada je glavna promena zapravo smanjenje kvaliteta, veličine ili koncentracije. Objasnite šta se promenilo, zašto se promenilo i šta je ostalo isto. Gde god je to moguće, dajte potrošačima izbor: originalni proizvod po višoj ceni, manju verziju po staroj ceni ili jeftiniju alternativu sa jasno drugačijom formulacijom. Potrošačima se ovi kompromisi možda neće dopasti, ali je verovatnije da će ih prihvatiti kada osete da se prema njima postupa kao prema informisanim donosiocima odluka, a ne kao metama skrivene strategije rezanja troškova. Pouka 3: Izbegavajte promenu aspekata proizvoda koji definišu iskustvo Treća lekcija jeste da menadžeri moraju razlikovati centralne od perifernih atributa proizvoda. Smanjenja kvaliteta su najopasnija kada utiču na deo proizvoda koji kupci smatraju suštinskim. Za čokoladu, to može biti udeo kakaoa i ukus. Za sok od pomorandže, to može biti koncentracija voćnog soka. Za deterdžent, to može biti efikasnost pranja. Za toalet-papir, to može biti mekoća, čvrstina ili tekstura. Za striming platformu, to može biti kvalitet biblioteke sadržaja. Potrošači često imaju više razumevanja kada promena utiče na periferni aspekt proizvoda. Na primer, potrošači će biti daleko manje uznemireni kada njihov omiljeni brend toalet-papira promeni ambalažu nego kada promeni kvalitet samog papira. Zato bi menadžeri, pre nego što smanje kvalitet, trebalo da sprovedu „reviziju suštinskih svojstava“. Zapitajte se: Koji atributi proizvoda podstiču ponovnu kupovinu? Šta kupci pominju u recenzijama? Šta bi ih navelo da kažu: „Ovo više nije isti proizvod“? Još jedna važna stvar koju treba razmotriti jeste to da li potrošači mogu povratiti izvorno iskustvo. Ako deterdžent postane manje koncentrovan, ali kupci mogu upotrebiti malo veću količinu kako bi postigli isti rezultat pranja, promena im se i dalje možda neće dopasti, ali ona ne poništava u potpunosti prvobitni ishod. Ako se, međutim, formula promeni tako da proizvod ima lošiji učinak bez obzira na to šta potrošači urade, reakcija će verovatno biti znatno oštrija. Kada je smanjenje kvaliteta neizbežno, kompanije bi trebalo da pokušaju da sačuvaju osnovne atribute proizvoda koji definišu iskustvo konzumacije. Smanjite periferne troškove pre nego što dotaknete atribute koji definišu brend. A ako suštinski aspekti proizvoda zaista moraju da se promene, razmislite o kreiranju jasno označene nove verzije u kojoj je detaljno objašnjena tačna promena, umesto da izmenjeni proizvod predstavljate kao da je to onaj isti koji kupci već poznaju. Budućnost upravljanja troškovima takođe se odnosi na poverenje Menadžeri će nastaviti da se suočavaju sa teškim odlukama o cenama, veličini pakovanja i kvalitetu proizvoda jer će troškovi nastaviti da rastu i u budućnosti. Ono što moje istraživanje sugeriše jeste da je način na koji kompanije odgovaraju na nagli rast troškova od presudnog značaja. Potrošači ne procenjuju ove odluke isključivo kao finansijske kompromise. Oni takođe prosuđuju šta ta odluka govori o samoj kompaniji i da li se i na koji način promenilo njihovo iskustvo potrošnje. Skimpflacija može delovati privlačno kompanijama jer ju je teško otkriti. Ali upravo taj nedostatak vidljivosti je ono što čini da deluje obmanjujuće kada se jednom razotkrije. A kada pad kvaliteta utiče na iskustvo korišćenja proizvoda, šteta može biti ozbiljna. Kupci mogu zaključiti da proizvod u koji su verovali više nije isti. I vrlo verovatno će o svom iskustvu pričati i drugima. Za menadžere pitanje ne bi trebalo da glasi samo: „Kako možemo smanjiti troškove bez podizanja cena?“ Pitanje bi takođe moralo biti: „Da li će kupci nakon ove promene i dalje verovati da pružamo ono što potrošači očekuju?“ Kompanije koje najbolje upravljaju rastom troškova neće nužno biti one koje najefikasnije skrivaju promene. To će biti one koje štite atribute ili aspekte proizvoda do kojih je kupcima najviše stalo i koje pošteno komuniciraju kada kompromisi postanu neizbežni.
Mnogi rukovodeći timovi briljiraju u kreiranju strategije, ali ne uspevaju da stvore uslove neophodne za njeno uspešno sprovođenje. Pre pokretanja velike inicijative, lideri bi trebalo da procene stratešku spremnost organizacije kroz tri dimenzije: apetit (da li ljudi istinski prihvataju ishod kao svoj), kapacitet (da li organizacija ima fokus i raspoložive resurse da izdrži rad) i set veština (da li zaposleni poseduju sposobnosti koje taj rad zahteva). Istraživanja u oblastima motivacije, organizacione otpornosti i razvoja liderstva, kao i primeri iz kompanija poput Microsoft-a, Boeing-a i softverskih korporacija, pokazuju da neuspesi u realizaciji obično ne potiču od loše strategije, već od zanemarenih nedostataka u spremnosti. Ipak, lideri mogu ojačati tim u sve tri oblasti pre početka implementacije kako bi povećali šanse za uspeh. Većina rukovodećih timova sa kojima sam radio izuzetno je vešta u strateškom planiranju. Oni prikupljaju tržišne podatke, debatuju o kompromisima, testiraju pretpostavke i pažljivo analiziraju finansijske projekcije dok slika ne postane jasna. Odluka koja proizađe iz tog procesa najčešće je potpuno opravdana. Zatim se sastanak završi. Lideri napuštaju prostoriju puni samopouzdanja, a potom postepeno preovladava drugačija realnost. Inicijativa koja je imala čist put tokom strateške sesije počinje da nailazi na trenje. Prvi rokovi se pomeraju. Sastanci se množe dok timovi pokušavaju da utvrde ko je za šta odgovoran. Prioriteti se sukobljavaju. Napredak koji je delovao izvesno sada zahteva znatno više koordinacije nego što je iko planirao. Globalno istraživanje kompanije McKinsey iz 2021. godine pokazalo je da manje od jedne trećine organizacionih transformacija uspeva i da poboljša performanse i da održi ta poboljšanja tokom vremena — što je procenat koji ostaje nepromenjen tokom 15 godina istraživanja. BCG je došao do sličnih podataka: približno 30% programa promena velikih razmera ostvaruje očekivanu vrednost. Izazov gotovo nikada nije u onome što je odlučeno, već u tome da li su tri neophodna uslova za efikasnu primenu uopšte bila uspostavljena. Ovaj model nazivam Trijada spremnosti: • Apetit, odnosno stepen u kojem su ljudi iskreno posvećeni ishodu i doživljavaju ga kao nešto što sami oblikuju. • Kapacitet, odnosno mera u kojoj sistem poseduje raspoloživost, fokus i otpornost potrebne za održavanje rada. • Set veština, odnosno stepen u kojem trenutne sposobnosti odgovaraju stvarnim zahtevima posla — ne onome što piše na papiru, već poslu kakav on zaista jeste. Ove scenarije sam video mnogo puta. Firma za profesionalne usluge pokreće inicijativu za unakrsnu prodaju sa jasnom tržišnom logikom, koja propada u roku od 90 dana jer partneri koji su trebali da je iznesu to nisu učinili. Tehnološka kompanija odobrava modernizaciju platforme za koju su se svi složili da kasni, a zatim posmatra kako se projekat razvlači na tri godine jer inženjerski tim već radi punim kapacitetom na dva druga programa. Zdravstvena kompanija u fazi rasta unapređuje svog najboljeg kliničkog direktora na korporativnu funkciju, a zatim narednih šest meseci provodi pitajući se zašto je realizacija usporila. Razumevanje pozicije vaše organizacije ili tima na svakom kraku ove trijade pokazuje vam ne samo da li ste spremni za strateške promene, već i šta je potrebno popraviti pre nego što počnete. Svi elementi moraju biti na mestu da biste uspeli. Apetit: Energija koja stoji iza odluke Konsenzus se vidi na sastanku. Apetit se pokazuje kasnije — kada se prioriteti sudare, kada posao postane nezgodan i kada ljudi moraju da odluče šta će zaštititi. To je trenutak koji otkriva ko je zaista prihvatio ishod, a ko je samo bio prisutan kada se odlučivalo. Apetit je specifičan oblik energije. Na nivou organizacije, on podrazumeva lidere i timove koji ulažu diskrecioni napor čak i kada okolnosti olakšavaju odustajanje. Unutar radnih grupa, to je zajednički osećaj da „ovaj projekat pripada nama“. Za pojedinca, to je pitanje da li odgovornost doživljava kao sopstvenu priliku za vođstvo ili kao obavezu nametnutu odozgo. Teorija samodeterminacije, koju su razvili psiholozi Edvard Desi i Ričard Rajan, opisuje motivaciju kao spektar koji se proteže od pukog povinovanja — obavljanja posla samo zato što se to traži — preko internalizacije i osećaja vlasništva, pa sve do zagovaranja, gde ljudi aktivno podstiču druge ka ishodu. Povinovanje donosi trud samo do trenutka kada rad postane težak. Osećaj vlasništva gura kroz taj otpor. Satja Nadela je to razumeo kada je preuzeo Microsoft. Kompanija je imala ogromne tehničke mogućnosti i finansijsku snagu. Ono što joj je nedostajalo bila je unutrašnja energija za dugoročnu saradnju: sektori su godinama trošili vreme na međusobno takmičenje umesto na zajednički razvoj. Nadela nije promenio strategiju. Obnovio je motivaciono okruženje: preoblikovao je podsticaje, nagrađivao zajedničko učenje i preusmerio kulturu ka kolektivnom napretku. Apetit se gradi kroz dva elementa: 1. Autorstvo Ljudi ulažu u strategiju u čijem su kreiranju imali stvaran udeo. To podrazumeva traženje mišljenja i pažljivo slušanje pre nego što se plan u potpunosti formuliše, a ne nakon što je objavljen. 2. Značenje Ljudi održavaju nivo zalaganja kada mogu da povuku jasnu vezu između posla i onoga za šta se lično zalažu. Kada se ta veza podrazumeva umesto da se jasno artikuliše, ona najčešće i ne postoji. Kapacitet: Napor koji sistem može da izdrži Apetit vam govori da li ljudi žele da iznesu posao. Kapacitet vam govori da li sistem oko njih — organizacija, tim, pojedinac — može taj napor da izdrži. Većina lidera o ovome razmišlja kao o problemu rasporeda: kalendar je pretrpan, inicijativa je previše, sati je premalo. U tome često ima istine, ali kapacitet seže dublje od samog vremena. Reč je o tome koliko sistem može da apsorbuje pre nego što počne da puca — uključujući kognitivni fokus i psihološku otpornost koje zahteva kontinuiran, visokokvalitetan rad. Kada su te rezerve zdrave, zaposleni se prilagođavaju, oporavljaju od neuspeha i donose dobre odluke pod pritiskom. Kada su iscrpljene, isti posao počinje da zahteva nesrazmerno veliki trud, a kvalitet razmišljanja neprimetno opada, iako tempo aktivnosti ostaje visok. Istraživanje neuronaučnika Brusa Makjuena o alostatskom opterećenju objašnjava šta se dešava ispod površine. Hronični stres opterećuje biološke sisteme odgovorne za mentalnu fleksibilnost, emocionalnu regulaciju i zdravo rasuđivanje. Organizacije koje neprekidno funkcionišu na ivici svojih kapaciteta neminovno počinju da prave greške u realizaciji. Program Boeing 737 MAX predstavlja primer sa visokim ulozima onoga što takvo nagomilavanje proizvodi. Dve nesreće 2018. i 2019. godine, u kojima je poginulo 346 ljudi, analizirane su kroz prizmu nedostataka u dizajnu, regulatornih propusta i odstupanja od inženjerske discipline. U osnovi svega ležao je problem kapaciteta koji se gradio godinama. Bivši viši menadžer na proizvodnoj liniji modela 737 kasnije je opisao vanredan pritisak na proizvodne radnike da isporučuju avione brže nego što je sistem mogao pouzdano da podnese. Briga je postojala, ali je ignorisana. Metrika koja je dominirala bila je brzina, pa je vremenom sposobnost timova da uoče ključne propuste erodirala. Manje vidljiva verzija ovoga dešava se svakodnevno u organizacijama. Tim koji nosi tri programa preuzima i četvrti. Od lidera koji već vodi dve velike inicijative traži se da preuzme i treću. Svi veruju da je to izvodljivo — i često jeste, sve do trenutka kada se nešto važno propusti ili se odluka donese sa manje pažnje nego što zaslužuje. Instinkt u mnogim organizacijama je da rešavaju probleme sa kapacitetom zapošljavanjem novih ljudi ili snižavanjem očekivanja. Ponekad su to ispravni potezi. Ipak, češće se kapacitet stvara promenom uslova koji okružuju rad. Lideri to mogu postići na četiri načina: 1. Odlaganjem jedne inicijative kako bi druga imala stvarnu priliku za uspeh, čime se smanjuju konkurentski prioriteti pre nego što podele pažnju tima. 2. Jasnim definisanjem vlasništva nad odlukama, kako bi timovi provodili manje vremena preispitujući ranije razgovore, a više napredujući u poslu. 3. Preusmeravanjem resursa ka inicijativama koje su najvažnije. 4. Zaštitom vremena za neometano razmišljanje, saradnju i rešavanje problema koje kompleksan rad zahteva. Lideri koji dosledno sprovode kompleksne promene retko pitaju: „Možemo li ovo da uguramo?“ Oni pitaju: „Koji uslovi moraju postojati da bi ovaj posao uspeo?“ Set veština: Sposobnost na nivou zahteva posla Čak i kada su prisutni apetit i kapacitet, ostaje pitanje: da li ljudi odgovorni za realizaciju poseduju veštine koje posao zahteva? Ovo pitanje često stvara nelagodu kod lidera. Pokretanje ove teme može delovati kao kritika zaposlenih, a ne kao objektivna procena spremnosti. Međutim, nedostaci u veštinama nisu lični neuspesi već strukturalna realnost. Kada se zanemare, izazivaju probleme u izvršenju koje je lako pogrešno protumačiti. Pol Hersi i Ken Blanšar razvili su svoj model situacionog liderstva krajem šezdesetih godina prošlog veka oko jednostavnog zapažanja: kompetencija nije fiksna niti opšta osobina — ona je specifična za svaki zadatak. Osoba može biti izuzetno vešta u jednoj oblasti, dok u drugoj funkcioniše kao početnik, a zadatak lidera je da prepozna u kojoj se situaciji nalazi. Lider ne može dodeliti posao koji zahteva veštine koje neko još nije razvio, prevideti taj jaz i potom kriviti osobu za loše rezultate. Tokom prelaska na „cloud-first“ poslovne modele početkom 2020-ih, vrhunski inženjer sa dubokim tehničkim kredibilitetom unapređen je da vodi funkciju obuke i razvoja. Ipak, nije posedovala veštine za izgradnju sistema koji bi druge doveli do njenog nivoa, što je dovelo do oklevanja, prevelikog oslanjanja na spoljne saradnike i zastoja u napretku. Setovi veština mogu se procenjivati i razvijati promišljenije nego što mnogi lideri misle. Umesto pitanja da li je neko spreman, lideri mogu postaviti pitanje: „Gde postoji jaz između onoga što ovaj posao zahteva i trenutno raspoloživih sposobnosti?“ Ta promena fokusa premešta pažnju sa procene ličnosti na razumevanje ko treba da napreduje kako bi projekat uspeo. Premošćavanje tog jaza retko zavisi od jedne intervencije. Ponekad podrazumeva mentorstvo kroz nepoznate situacije dok se ne razvije potrebno rasuđivanje. Ponekad znači uparivanje manje iskusnog lidera sa nekim ko je taj put već prošao. Ponekad je reč o kreiranju razvojnih zadataka koji postepeno šire odgovornost ili pružanju prilike za praksu pre nego što ulozi postanu previsoki. Svaka značajna strategija traži od ljudi da rade stvari koje ranije nisu radili. Najbolji lideri to očekuju i, umesto da čekaju da se kompetencije same pojave, koriste sam rad za njihov razvoj. Ponovo na sastanku rukovodstva Zamislite ponovo onu salu za sastanke — prostoriju u kojoj je strategija delovala kristalno jasno, a odluka potpuno ispravno. Ono što taj razgovor često propušta da osvetli jeste da li su stvoreni uslovi za uspeh. Da li ste definisali plan u čijem su kreiranju zaposleni učestvovali kako bi taj ishod prihvatili kao svoj? Da li ste obezbedili stvaran kapacitet za rad? I da li posedujete, ili možete izgraditi, veštine neophodne za realizaciju? Svi ovi uslovi moraju biti ispunjeni pre nego što vaš tim uopšte može uspešno da krene u sprovođenje strategije.