Veštačka inteligencija ne menja samo ono što lideri treba da znaju, već i način na koji treba da razmišljaju. Ipak, mnogi se bore da se prilagode brzini, neizvesnosti i emocionalnoj složenosti radnog okruženja vođenog veštačkom inteligencijom. Da biste održali korak, potrebno je da promenite mentalne sklopove koji oblikuju vaše ponašanje na tri važna načina: od izvesnosti ka jasnoći, od stručnosti ka istraživanju i od emocionalne kontrole ka emocionalnom uvidu. Jednostavna praksa u četiri koraka — pauzirajte, opažajte, preusmerite se i vežbajte — može vam pomoći da počnete da prepoznajete i menjate automatske reakcije. Svesnim preoblikovanjem pretpostavki i obrazaca koji vode vaše ponašanje, možete postati prilagodljiviji, radoznaliji i efikasniji dok priroda posla nastavlja da se menja. Veštačka inteligencija ubrzava poslovnu transformaciju neviđenim tempom. Lideri ne drže korak. U anketi organizacije Potential Project koju smo sproveli među više od 100 direktora ljudskih resursa (CHRO) i rukovodilaca odeljenja za talente i učenje u globalnim organizacijama, svega 25% ispitanika izrazilo je uverenje da lideri u njihovim organizacijama — sve do najvišeg rukovodstva (C-suite) — mogu efikasno da vode u svetu kojim upravlja veštačka inteligencija. Samo 32% smatra da njihovi lideri mogu da održe učinak na nivou koji zahteva današnje složeno okruženje. Takođe smo saznali da najveće ograničenje za učinak nisu veštine ili tehničko znanje; to su unutrašnji kvaliteti — mentalni sklopovi koji određuju kako lideri reaguju na promene i pritisak. Jedan izvršni rukovodilac u velikoj tehnološkoj kompaniji rekao je: „Pitanje nije strategija — pitanje je kako lideri ostaju prisutni u buci.“ Drugi rukovodilac iz farmaceutske industrije podelio je: „Mentalni sklop prihvatanja izazova jeste ono što će biti najvažnije.“ Ovi rukovodioci su u pravu. Veštine i sadržajno znanje mogu zastareti čim se pojavi sledeći talas veštačke inteligencije. A u našem radu sa klijentima videli smo da se ključne liderske veštine, kao što su strateško planiranje, izvrsnost u izvršenju i ekspertiza u domenu, transformišu. Prema Deloitte-ovom izveštaju o globalnim trendovima ljudskog kapitala za 2026. godinu, sedam od 10 poslovnih lidera kaže da je njihova primarna konkurentska strategija tokom naredne tri godine da budu brzi i agilni. Nova liderska pravila nalažu brzo prilagođavanje, reagovanje pod pritiskom i kreativno razmišljanje. Tu nastupaju mentalni sklopovi. Usvajanje novih liderskih ponašanja za nove realnosti podrazumeva fokusiranje na uverenja, pretpostavke, predrasude i iskustva koja pokreću način na koji lideri tumače svet oko sebe i reaguju na njega, bez obzira na njihovu poziciju u organizaciji. Upravo u tom unutrašnjem domenu promena mora da se desi. Ako se ne bavite mentalnim sklopovima dok pokušavate da se krećete današnjim tempom, to može izgledati kao vožnja automobila po novom putu dok su točkovi van ravnoteže. Uprkos značajnom naporu da se kreće napred, vozilo stalno skreće ka starim putevima. Kada se mentalni sklopovi promene i usklade, nova ponašanja postaje lakše održati — i lakše razvijati kako se okruženje menja. Promene mentalnog sklopa na delu Nisu sve promene mentalnog sklopa jednake kada je u pitanju prilagođavanje ubrzanom i često uzdrmanom svetu koji je veštačka inteligencija stvorila. Na osnovu našeg tekućeg istraživanja u okviru Potential Project-a, zajedno sa našim radom sa liderima u globalnim kompanijama u različitim industrijama i sektorima, evo tri promene koje smatramo presudnim za učinak u ovom trenutku: Od izvesnosti ka jasnoći Lako je reći „prihvatite neizvesnost“, ali u stvarnosti je to težak zadatak. Lideri su često uslovljeni da što pre smanje neizvesnost — da je reše, kontrolišu ili isplaniraju put kroz nju. Teško je isključiti mehanizam za rešavanje problema i davanje odgovora koji radi već godinama. Međutim, traganje za izvesnošću i jasnim odgovorima u neizvesnom okruženju recept je za preopterećenost, podeljenu pažnju i sagorevanje. Glavna direktorka za ljude u jednoj globalnoj tehnološkoj kompaniji podelila je sa nama da se, po njenom mišljenju, previše lidera „ukopava“. Rekla je: „Toliko su preopterećeni da samo pognu glavu, rade ono što su uvek radili i nadaju se da će nekako pregurati.“ U današnjoj poslovnoj stvarnosti, mentalni sklop ukopavanja je razumljiv, ali nije od pomoći. Alternativa je težnja ka mentalnom sklopu jasnoće, u kome je cilj jasan um, a ne jasni odgovori. Sa ovim mentalnim sklopom, lideri se oslobađaju impulsa za rešavanjem i pronalaze širinu da vide šta je najvažnije, prepoznaju signal unutar buke i deluju sa većom preciznošću. Mentalni sklop jasnoće pomaže liderima da deluju unutar oluje i iznad nje, umesto da se osećaju izgubljeno u njoj. Jedan od načina na koji možete trenirati svoj um za jasnoću jeste da navedete svoje namere pre nego što započnete zadatak ili sastanak. Na taj način, vaša pažnja je vođena svrhom, a ne drugim impulsima. Na primer, pre svakog važnog sastanka ili odluke, možete se zapitati: „Šta je zaista najvažnije?“ Od stručnosti ka istraživanju Veštačka inteligencija smanjuje konkurentsku prednost duboke stručnosti i dugogodišnjeg iskustva. Liderima može biti teško da se toga odreknu. Može izgledati kao da je vaš teško stečeni portfolio znanja iznenada izgubio vrednost, zajedno sa vašim mestom za stolom u ulozi stručnjaka i mentora. Mnogi lideri se pitaju: „Ako moram to da pustim, šta da radim umesto toga?“ Jedan odgovor je radoznalost — što je mentalni sklop usmeren ka otvorenim pitanjima pre nego ka fiksnim odgovorima i ka eksperimentisanju pre nego ka proverenim metodama. Jednako je važan i mentalni sklop kritičkog mišljenja — sposobnost da se istraže sopstvene pretpostavke, slepe tačke i obrasci rezonovanja; na primer, šta utiče na mene, šta ignorišem? Ako prednost domenskog znanja opada, vrednost otvorenosti i intelektualnog istraživanja nastavlja da raste. Jedna globalna kompanija za finansijske usluge sa kojom radimo nalazi se pod pritiskom da stvori prilagođenija iskustva za klijente. Ipak, mnogi njeni lideri veruju da „rizik znači prekor“ — što je mentalni sklop oblikovan godinama uspeha u strogo regulisanoj industriji gde su oprez i preciznost bili nagrađivani. Izazov nije napustiti njihovu usmerenost ka riziku, već držati je ležernije. Mentalni sklop radoznalosti pomaže liderima da se priklone „pametnom“ preuzimanju rizika i da ostanu otvoreni za eksperimentisanje i nove mogućnosti čak i kada to deluje nepoznato i neprijatno. Jedna praksa koju tim usvaja jeste postavljanje većih pitanja — primećivanje tipičnih pitanja koja se javljaju tokom donošenja odluka i izazivanje samih sebe da postave drugačija, šira ili provokativnija pitanja koja otvaraju nove mogućnosti. Od emocionalne kontrole ka emocionalnom uvidu Kako veštačka inteligencija preoblikuje rad, lideri posluju u sve emocionalnijim okruženjima — obeleženim neizvesnošću, anksioznošću i rastućim stanjima nepovezanosti. Ipak, mnogim liderima i dalje nije prijatno da se direktno bave emocionalnom dinamikom na poslu. U istraživanju organizacije Potential Project, samo 12% lidera ocenjuje sebe kao visoko kvalifikovane za efikasno upravljanje emocijama, a samo 10% zaposlenih reklo je to isto za svoje lidere. Za mnoge lidere, emocionalna distanciranost se dugo povezivala sa profesionalizmom. Međutim, ova usmerenost na kontrolu blokira pristup dragocenim signalima koje emocije mogu pružiti. Emocije mogu signalizirati kritične organizacione dinamike — otpor, pasivnost, nedostatak usklađenosti, gubitak poverenja — koje sami podaci mogu prevideti. Lideri koji razvijaju mentalni sklop emocionalne inteligencije, odnosno veće fluentnosti sa emocionalnim informacijama, bolje su opremljeni za vođenje teških razgovora, izgradnju poverenja i povezanosti, kao i za upravljanje složenošću sa većom stabilnošću. Jedan od naših klijenata iz oblasti profesionalnih usluga suočava se sa rastućom anksioznošću povodom toga kako će veštačka inteligencija preoblikovati uloge i karijere u organizaciji. Mnogi lideri su u početku izbegavali razgovore o tim strahovima jer su se osećali nesposobnim da ih ublaže — i bilo im je neprijatno zbog emocija koje bi ti razgovori mogli izneti na površinu. Ali emocionalno izbegavanje često produbljuje nepovezanost. Kada su se lideri oslobodili uverenja da emocije moraju da se kontrolišu i prihvatili realnost da su ljudi emocionalna bića, postali su spremniji da se direktno bave brigama zaposlenih. Jedan od viših rukovodilaca odlučio je da otvori zajednički sastanak celog tima za direktne razgovore o brigama tima u vezi sa gubitkom posla usled veštačke inteligencije. Iako nije mogao da pruži ni potpunu jasnoću ni utehu, on je direktno priznao anksioznost grupe, što je izgradilo osećaj zajedništva. Kako lideri mogu da počnu Pošto mentalni sklopovi često funkcionišu ispod nivoa svesnog znanja, njihova promena zahteva svesnu pažnju kako bi se primetile, a zatim i prekinule automatske reakcije pojedinca. Preporučujemo da počnete sa četiri jednostavne i praktične akcije: Pauzirajte: Vrlo jednostavno, zaustavite se i primetite koja se automatska reakcija ili odgovor javlja u vama u određenoj situaciji. Na primer, to može biti želja da brzo donesete odluku ili impuls da svalite krivicu na nekoga. Opažajte: Obratite pažnju na to koje se misli ili emocije javljaju, kao što je strah da ćete delovati nedovoljno kvalifikovano ili nervoza što morate da sređujete tuđi projekat. Možda možete čak i imenovati neke od pretpostavki i predrasuda koje leže ispod njih. Preusmerite se: Eksperimentišite sa drugačijim tumačenjem ili odgovorom, čak i ako deluje neprijatno ili nepoznato. Možda se impuls ka okrivljavanju može zameniti većom radoznalošću o tome šta se zapravo dogodilo. Vežbajte: Ponavljajte ove male pomake. Vremenom ćete videti kako novi obrasci jačaju. To novi mentalni sklopovi puštaju korenje. Lideri su u opasnosti da zaostanu dok veštačka inteligencija ubrzava tempo, ali to ne mora biti realnost. Svako ima potencijal da bude prilagodljiv, inovativan i radoznao dok svet menja oblike oko nas. Ali ovo zahteva pogled unutra, u sopstvene unutrašnje procese, kao i hrabrost da se zaborave stari obrasci i preoblikuju dugogodišnje pretpostavke. Mentalni sklopovi se mogu promeniti. Na vama je da uvidite moć koju oni nose i nove puteve koje mogu otvoriti.
PUTEM SVILE DO BOGATSTVA
Opis
KAKO MOŽETE ZARAĐIVATI INVESTIRAJUĆI U NOVOOTKRIVENO AZIJSKO BLAGOSTANJE!
Azija je danas svetska priča o rastu broj 1. Dalekovidni investitori ostvariće enormne profite ulažući u kompanije koje imaju koristi od azijske transformacije. U delu Putem svile do bogatstva grupa prvoklasnih finansijskih analitičara i novinarskih urednika upućuje vas na prave kompanije, prave sektore i prave strategije.
Naučićete kako zaraditi na pritiscima koje azijski rast stavlja na dobra i resurse...predvideti promenu potreba azijskih potrošača u sektorima finansijskih usluga, zdravstva i farmacije, komunikacija i drugim industrijama.
Autori nude snažnu podršku za nekoliko provokativnih tvrdnji; da je Indija, a ne Kina, najbolja azijska investicijska destinacija; da će cena zlata zasigurno eksplodirati; kao i mnoge druge. Osvetljuju globalne ekonomske promene koje će odrediti sudbinu američkog dolara kao rezervne svetske valute; i daju najnoviji pregled ključnih globalnih bezbedonosnih pitanja koje svaki investitor mora da razume, bez obzira gde ulagao.
Kratak sadržaj
Azija: ovaj put, zaozbiljno
Ogromna populacija, demografski najpoželjnije mjesto, snažno rastuća potrošnja
Kina i Indija: što očekivati, u što investirati
Projiciranje budućnosti novih ekonomskih žarišta moći 21. stoljeća
Nadolazeći geopolitički potres
Amerika i osovina Rusija-Iran-Indija-Kina: suradnja, konkurencija ili sukob?
Dobra: ulaganje u doba neviđene potražnje bez presedana
Kako će rast Azije utjecati na cijene svega, od energije do hrane
Budućnost američke valute - i budućnost zlata
Kako dugo dolar može ostati rezervna svjetska valute?
Ocene i utisci čitalaca
Preporuka sličnih proizvoda
KOMPLET KNJIGA KRIZNI MENADŽMENT
ODRASTI DIGITALNO
PUT DO INTEGRITETA
PREGOVARANJEM DO USPJEHA
MENADŽMENT ZA NEUPUĆENE
OVO JE STRATEGIJA
LIDERSTVO U ZRNU SOLI
RANO UPOZORAVANJE
SUOČAVANJE STAVOVA O MOTIVACIJI
STRATEGIJA PLAVOG OKEANA
MODERNI MENADŽMENT
RAZVIJTE LIDERA U SEBI 2.0
Mnogi liderski timovi ne bore se sa previše konflikta, već sa premalo: izvršni direktori izbegavaju da izazivaju jedni druge, ostavljajući važne ideje i odluke nedovoljno prodiskutovanim. Produktivan konflikt pomaže timovima da iznesu na površinu različite perspektive, donesu bolje odluke i ostanu fokusirani na postizanje kolektivnih ciljeva. Generalni direktori (CEO) mogu stvoriti uslove za ovu vrstu debate tako što će razjasniti zajedničku svrhu tima, strukturirati sastanke oko pitanja umesto oko izveštaja o novostima, izgraditi međuljudsko poverenje i podstaći kolege da direktno rešavaju tenzije. Tokom mojih 25 godina rada kao savetnika za više rukovodeće timove, videla sam mnogo koučinga i saveta fokusiranih na to kako upravljati konfliktom u liderskom timu. Ali po mom iskustvu, veći izazov može biti navesti izvršne direktore da iznesu drugačije ideje, a zatim ih rigorozno kritikuju. Prečesto viđam izvršne timove kako žure napred u stanju pasivnog mira jer cene poštovanje, veruju kolegama da upravljaju sopstvenim silosima i plaše se da će iskorak iz njihove „trake“ učiniti da deluju beskorisno ili da će usporiti stvari. Taj mir može biti veoma problematičan. Istraživanja sugerišu da konflikt oko zadataka među višim liderima — debata o idejama i odlukama, za razliku od međuljudskog konflikta — može poboljšati učinak firme, posebno u ranoj fazi postojanja tima. A timovi koji ne pokreću teška pitanja ili ne raspravljaju o vrednosti ideja rizikuju da propuste najbolji put napred i ostanu na pogrešnom kursu predugo. Ovaj izazov je posebno izražen sada dok brze promene podižu uloge odluka izvršnih timova, čak i dok neizvesnost, nesigurnost posla i pritisak da se deluje brzo čine lidere manje spremnim da izazivaju jedni druge. Najmanje polovina mojih koučing projekata za više timove sada se fokusira na to kako uspešno voditi teške razgovore, što je najviše što sam videla u svojoj karijeri. Uzmimo za primer iskustvo jednog od mojih klijenata, kompanije podržane privatnim kapitalom koja je upravo završila veliku akviziciju. Generalni direktor je primetio da su sastanci novog, kombinovanog izvršnog tima upadljivo učtivi: lideri iz dva prethodno odvojena entiteta držali su se svojih oblasti i upućivali sve kritičke komentare njemu, umesto da izazivaju jedni druge. Kasnije su intervjui otkrili da su poštovali svoje nove kolege, ali im još uvek nisu dovoljno verovali da bi rizikovali prekoračenje granica. Ipak, morali su odmah da raspravljaju o tome kako najbolje integrisati poslovanje i ostvariti vrednost dogovora. Radili smo sa generalnim direktorom i njegovim timom na promeni dinamike. Facilitirane sesije pomogle su im da se fokusiraju na ono što treba zajedno da postignu; preoblikovali smo dnevne redove sastanaka i radili na tome kako se odnose jedni prema drugima i kako pokreću zabrinutosti jedni sa drugima. Paralelno, radili smo koučing sa generalnim direktorom kako bi podstakao i održao otvoreniju debatu. Kako su članovi otvorenije izazivali jedni druge, pronašli su nove prilike za saradnju i zauzeli integrisaniji pristup vođenju poslovanja. Konačno, na generalnim direktorima je da stvore uslove za produktivan konflikt. Da bih im pomogla da izgrade timove koji ga prihvataju i dobro primenjuju, preporučujem četiri prakse za koje sam videla da funkcionišu: zajednički ustanovite svrhu svog izvršnog tima, zamenite sastanke za izveštavanje sastancima sa pitanjima, ubrzajte izgradnju međuljudskog poverenja i normalizujte kulturu direktnog rešavanja tenzija sa kolegama. Ustanovite svrhu svog izvršnog tima Mnogo saveta za upravljanje konfliktom u izvršnim timovima fokusira se na postavljanje osnovnih pravila. Ali ne možete znati koja su prava pravila za vaš tim — i nećete nikoga ubediti da ih prihvati — ako se ne složite oko toga šta pokušavate da postignete. Počnite tako što ćete sa svojim liderskim timom prodiskutovati i složiti se oko toga zašto postojite, pre nego što pređete na uspostavljanje kulture načina na koji komunicirate. Ova eksplicitna svrha olakšava prihvatanje neslaganja jer podseća lidere na to šta u krajnjoj liniji pokušavaju zajedno da postignu. Imajte na umu da ovo nije isti razgovor kao „koja je svrha organizacije?“ (što bi, nadamo se, već trebalo da bude jasno svima). Umesto toga, svrhe izvršnih timova koje smo definisali kroz rad sa izvršnim timovima mojih klijenata uključuju: Zajedničko definisanje srednjoročne i dugoročne strategije i kratkoročnih prioriteta na nivou cele organizacije Oblikovanje i modeliranje kulture; definisanje i deljenje vrednosti Kreiranje i komuniciranje vizije, i kolektivno vođenje promena Osiguravanje da se očekivanjima zainteresovanih strana (investitora, zaposlenih, kupaca ili klijenata) upravlja i da su ona ispunjena Identifikovanje tržišnih prilika, promena, poremećaja i pretnji Planiranje sukcesije i osiguravanje održivosti liderstva Brzo, centralizovano donošenje odluka i liderstvo u vremenima krize Da biste personalizovali svrhu za vaš specifični tim, pitajte: „Koji su naši kolektivni ciljevi? Šta ovaj tim treba da postigne da bi organizacija bila uspešna u smislu učinka i održivog rasta?“ Kada ustanovite svoju svrhu, kreirajte osnovna pravila tima imajući tu svrhu na umu. Ona vam omogućavaju da imate konflikt od samog početka, dok ga istovremeno sprečavaju da izmakne kontroli i postane neproduktivan. Jedan klijent, tehnološka firma sa sedištem u Velikoj Britaniji, imala je tri nova člana izvršnog tima, što je pokrenulo nekoliko timskih radionica i koučing. Generalna direktorka je primetila da novi članovi nisu bili toliko glasni koliko je očekivala na osnovu sastanaka pre zapošljavanja, dok je nekoliko starijih članova postajalo sve otvorenije. Radili smo sa njom na razjašnjavanju svrhe tima, koju su članovi u početku mogli da opišu samo kao „da vodimo posao i postignemo ono što pokušavamo da uradimo“. Diskusija i dogovor o svrsi tima — uspostavljanje i vođenje nove inicijative za strateške promene — doveli su do toga da se brzo osete ujedinjenijim. Takođe su održali produktivnu diskusiju o osnovnim pravilima za zdravu debatu za koju su znali da će biti neophodna kako bi se inicijativa vodila brzo i uspešno. To ih je oslobodilo da se upuste u neslaganje, jer se na to gledalo kao na nešto što je u službi te svrhe tima. Kako su se razgovori nastavljali, svi članovi su pozivali kolege da ih izazovu, a novi članovi tima postali su glasni u zastupanju potreba i izazova svojih delova poslovanja. Zamenite sastanke za izveštavanje sastancima sa pitanjima Prečesto se sastanci liderskih timova tretiraju jednostavno kao forumi za operativne izveštaje o izolovanim funkcionalnim aktivnostima. Ovo pogoršava problem pasivnog mira: ako je svačija uloga da sedi i sluša, oni će to i raditi. Izveštaji o novostima se mogu deliti asinhrono; zatim fokusirajte dragoceno zajedničko vreme izvršnog tima na debatu o najboljem putu napred u vezi sa najtežim pitanjima koja ti izveštaji pokreću. Struktura sastanka deluje kao sporedan aspekt liderstva kada se uporedi sa veoma realnim pritiscima sa kojima se izvršni timovi suočavaju. Ali videla sam snažan pomak ka bržem, boljem donošenju odluka i osiguravanju da timovi vode prave razgovore kada klijenti pređu na ovaj tok sastanka: oblikujte dnevni red za svaki sastanak liderskog tima oko ovih pitanja, a ne oko samih izveštaja, i dodelite vlasnike tačaka dnevnog reda koji će pozvati kolege na kritičko razmišljanje i izazivanje. Da biste osigurali da članovi tima raspravljaju radi postizanja kolektivnih rezultata, a ne lične koristi, postavljajte pitanja koja podstiču neslaganje, kritičko razmišljanje i vašu zajedničku svrhu, kao što su: „Koji su različiti načini da se ovo sagleda? Hajde da razmislimo o stavovima različitih zainteresovanih strana.“ „Koji je izazov koji pokušavamo da rešimo?“ „Koje su naše slepe tačke? Šta bismo mogli da propuštamo?“ „Gde se nalaze međufunkcionalne prilike koje bismo mogli da iskoristimo?“ „Na koje načine ovo možda nije pravi smer?“ „Da li vodimo sa integritetom?“ Jedan izvršni tim energetske kompanije sa kojom smo radili sastajao se mesečno i provodio bi oko pola dana idući u krug oko stola, pri čemu bi svaki član tima davao izveštaj o tome šta se dešava u njegovoj oblasti, o svim promenama od poslednjeg susreta i planovima za kratkoročni period, u suštini prepričavajući dokument koji je već bio poslat svima. Bilo je nekoliko pitanja, ali malo smislene diskusije. Kroz radionicu sa njima, promenili smo fokus ovog mesečnog sastanka. Tim je pažljivo odlučio šta će se deliti unapred, a šta neće, i svi su se obavezali da će pregledati sada skraćeni materijal za čitanje pre sastanka. To je značilo da sastanak može da počne bez rekapitulacije i da će svaki član doći sa svojim izazovima i jednim ili dva pitanja za grupu. Ovo je dovelo do žive debate, sistemskijeg razmišljanja i smislene saradnje oko odluka. Članovi tima su takođe primetili koliko više uživaju u sastancima, smatrajući ih značajno korisnijim i produktivnijim. Nemojte upasti u zamku poverenja u kompetentnost Izvršni timovi obično počinju sa određenim stepenom onoga što se naziva poverenje u kompetentnost: uverenjem da njihove kolege imaju iskustvo, stručnost i moć rasuđivanja da dobro obavljaju svoj posao, te da su u tehničkom smislu prava osoba za tu ulogu. Ali produktivan konflikt takođe zahteva međuljudsko poverenje: poverenje u namere onog drugog i spremnost da se bude iskren, direktan i ranjiv sa drugom osobom. U liderskom timu to znači verovati: „Izazvaćeš me jer želiš da ja — i mi — uspemo.“ Sa takvim poverenjem, manja je verovatnoća da će izvršni direktori zauzimati pozu ili postati defanzivni, a biće spremniji da otvoreno dele suprotstavljene stavove. To stvara okruženje za produktivnu debatu i zdrav konflikt, umesto toksičnih unutrašnjih sukoba. Jedan od načina da se ubrza to razumevanje jeste kroz profilisanje tima: korišćenje procene individualnih snaga, preferencija ili stilova rada kako bi se pomoglo članovima tima da razumeju po čemu se razlikuju jedni od drugih. Razlike u načinu na koji izvršni direktori komuniciraju, donose odluke ili pristupaju problemima lako mogu stvoriti tenziju kada članovi tima ne razumeju stil onog drugog. Kredibilan alat za profilisanje zasnovan na istraživanjima može dati timu zajednički jezik za diskusiju o tim razlikama — i pomoći izvršnim direktorima da tačnije tumače ponašanje jedni drugih. Na ovom nivou organizacije, primarna korist nije veća samosvest, iako i to može biti vredno. To je veća svest o kolegama i iznošenje potencijalnih rizika na površinu: razumevanje kako kolege obično funkcionišu, gde se vaši stilovi razlikuju i kako te razlike mogu isplivati tokom neslaganja. Preferiram pristupe koji ne impliciraju da je jedan stil „ispravan“ ili da određene članove tima treba popraviti, i koji prevazilaze individualnu refleksiju kako bi dali prioritet timskoj dinamici. Cilj je pomoći izvršnim direktorima da se kreću kroz svoje razlike tako da one postanu izvor produktivne debate, a ne međuljudskog trenja. Izgradnja međuljudskog poverenja je posebno važna prilikom uvođenja novih članova u posao. Čak i ako je otvorena debata dobro uspostavljena među postojećim članovima, novajlija je može doživeti kao agresivnu ili alarmantnu. Predupredite ovo tako što ćete objasniti da se produktivan konflikt očekuje i podeliti pravila angažovanja tima. Rešavajte neizgovorene tenzije sa kolegama Videla sam mnogo timova u kojima neizgovorena tenzija između nekoliko članova otežava produktivan konflikt i zapravo rađa neproduktivan konflikt. Kada ljudi ne rešavaju svoje međuljudske frustracije direktno, tenzija se kuva ispod površine i pre ili kasnije te frustracije imaju tendenciju da izađu na sporedan način: neko postane preterano kritičan prema idejama kolege, prestane da nudi konstruktivan doprinos ili ćuti iz straha da ne pogorša odnos. Ceo tim to oseća i često to može kočiti produktivnu debatu jer se članovi tima takođe plaše pogoršanja tenzija ili toga da budu viđeni kao neko ko bira stranu. Umesto toga, kada oštećeni član tima da direktnu povratnu informaciju o svojoj frustraciji „jedan na jedan“ kolegi koji je uradio nešto što je imalo negativan uticaj na njega, to iznosi te prikrivene tenzije na videlo, omogućava pojedincima koji imaju konflikt da ga reše, i tako omogućava celom timu da debatuje na ujedinjeniji način. Stoga, da bi stvorili prave uslove za zdrav konflikt, lideri moraju biti vešti i spremni da jedni drugima daju konstruktivne povratne informacije. Da biste podstakli svoj tim da se upusti u ovakvo ponašanje i opremili ih da to rade dobro, preoblikujte povratnu informaciju kao ljubaznost, sami budite uzor u davanju i primanju povratnih informacija i postavite norme za to kako dobro dati povratnu informaciju. Povratna informacija od kolege može delovati opasno jer ne znate kako će osoba reagovati i da li će to pogoršati tenzije, pa je potrebna hrabrost da se taj razgovor obavi. Ali smatram da jedan od glavnih razloga zašto izvršni timovi imaju nisku ili nejasnu kulturu povratnih informacija nije to što se članovi plaše ili ih nije briga; već to što žele da pokažu poštovanje. Da biste promenili ovaj način razmišljanja, preoblikujte kulturni cilj tima: biti „dobronameran“ (kind), umesto „fin“ (nice). Mantra koju su neki od mojih klijenata smatrali korisnom je „jasnoća je dobronamernost“, što može pomoći u normalizaciji teških povratnih informacija i stvoriti pravi način razmišljanja za njihovo davanje. Kao generalni direktor, dajte i, što je još važnije, sami tražite povratne informacije. Pitajte: „Ima li ovde nekih tenzija koje propuštam? Šta bih mogao da uradim drugačije?“ Zatim odgovorite na te izazove tako što ćete ih priznati, ceniti i podržati, nudeći odgovor kao što je: „To je korisna povratna informacija. Želeo bih da razmislim o tome i da ti se javim povodom toga“, ili „Hvala što si podelio svoje gledište. Ja stvari vidim drugačije i rado ću objasniti. Cenio bih tvoje mišljenje o ovome...“ Konačno, da biste sprečili da povratne informacije među kolegama eskaliraju u neproduktivan konflikt, postavite norme za ove razgovore. Oni koji daju povratnu informaciju treba da podele svoju nameru (i kako je ona povezana sa svrhom tima, ako je prikladno), jasno navedu uticaj koji je to ponašanje imalo na njih ili na ciljeve tima, i budu radoznali i otvoreni za to šta bi oni sami mogli da urade drugačije. . . . Postizanje pravog konflikta u liderskom timu nije samo omogućavanje višim liderima da bolje vode firmu. Lideri oblikuju kulturu. Zdrava debata i produktivan konflikt u celoj organizaciji zahtevaju da lideri na čelu to prvi prihvate. Kada generalni direktori stvore i normalizuju produktivan konflikt u svojim višim timovima, lideri širom organizacije počinju da primenjuju ove principe unutar sopstvenih timova, donoseći bolje rezultate na svakom nivou.
Kompanije često donose važne opklade na talente oslanjajući se u velikoj meri na instinkt. Istraživanje na više od 4.200 muzičara sugeriše sistematičniji pristup. Menadžeri bi trebalo da procene tri oblika kapitala: komercijalne rezultate, mreže kontakata i profesionalni kredibilitet. Zatim mogu koristiti saradnje, izazovne zadatke koji podstiču razvoj i pravovremene rizike kako bi popunili praznine i izgradili karijere. Cilj nije jednostavno identifikovati najtalentovanije ljude; cilj je orkestrirati prilike koje im pomažu da uspeju na duge staze. Kada je kompanija Gap nastojala da svoj brend ponovo učini uzbudljivim, obratila se naizgled neočekivanom kandidatu: Viktoriji Bekam (Victoria Beckham), čija je luksuzna modna marka poznata po krojenim, minimalističkim siluetama. Gigant brze mode Zara, u međuvremenu, lansirao je kolekciju sa portorikanskim umetnikom Bed Banijem (Bad Bunny), koji je nosio nekoliko ovih odevnih kombinacija na svom nastupu tokom poluvremena Superboula. Na papiru, neobični parovi. Ali sledili su logiku: jedni su obezbedili ono što je drugima nedostajalo. Gap i Zara su stekli dizajnerski kredibilitet i kulturnu aktuelnost; Bekam i Bed Bani su dobili znatno veću komercijalnu scenu. Ista razmena se tiho odvija unutar gotovo svake organizacije: agencija spaja starijeg kreativnog direktora sa novim talentom generacije Z, ili tehnološka firma svojim dizajnerima dodeljuje izazovan zadatak. Svaki od ovih poteza je opklada na osobu, a većina kompanija je postavlja na osnovu instinkta. Da li je ta osoba talentovana? Da li ideja deluje sveže? Da li je trenutak pravi? Ti instinkti jesu važni, ali previše toga prepuštaju slučaju. Postoji disciplinovaniji pristup uparivanju kreativno talentovanih ljudi, naročito u različitim fazama njihovih karijera, koji opisujemo u ovom članku. Naš metod potiče iz naše analize podataka tokom 15 godina o više od 4.200 muzičara i stotinama izdavačkih kuća. Muzika je koristan laboratorijski poligon jer malo toga ostaje skriveno; svako izdanje, saradnik i recenzija se beleže. Tri vrste kapitala na kojima počiva svaka karijera Kada smo pratili koji umetnici su postigli uspeh i zašto, tri sastojka su se stalno pojavljivala: ono što je sociolog Pjer Burdije (Pierre Bourdieu) nazvao ekonomskim, društvenim i kulturnim kapitalom. Ekonomski kapital predstavlja komercijalni uspeh: strimove, prodaju, bioskopske blagajne — u poslovnom smislu, prihod i prihvatanje proizvoda. (Merili smo ga kroz emitovanje na radiju, što je pokazatelj autorskih honorara koje umetnik zarađuje.) Dokazani nosilac zarade u muzičkom poslu ili, u tom smislu, u bilo kojoj drugoj vrsti organizacije, dobija druge prilike koje nepoznata osoba nikada neće dobiti. To je kapital koji finansira sve ostalo. Društveni kapital je mreža: saradnici, klijenti i donosioci odluka (gatekeepers) do kojih osoba može doći i ono što se preko njih vraća. Dobro povezani ljudi rano saznaju za promene, usvajaju procene iz srodnih oblasti rada i vide kako njihove ideje putuju dalje. U organizacijama, to je nečija međufunkcionalna istorija i ugled koji omogućava da se pravi ljudi uključe u rešavanje problema. Kulturni kapital je legitimitet: poštovanje stečeno kroz nagrade, recenzije i reputaciju kvaliteta među iskusnijim kolegama. On funkcioniše na sopstvenom koloseku. Delo hvaljeno od strane kritike nije uvek hit, a hitovi ne nailaze uvek na divljenje kritičara i uvaženih kolega u struci. Sva tri oblika mogu preći sa jedne osobe na drugu putem saradnje, ali taj transfer je retko ujednačen. Zadatak menadžera je da uoči ko poseduje višak određenih vrsta kapitala, ko ima nedostatak, i kako da prebaci dotični kapital između njih. Kreiranje saradnji Naše istraživanje ukazuje na ove osnovne načine upravljanja kreativnim talentima na ovakav način: Uparite talenta u usponu sa etabliranim imenom U našem istraživanju, manje etablirani umetnici koji su objavili numeru sa većom zvezdom zabeležili su rast radijskog emitovanja od 61% u odnosu na svoje solo radove — što je prednost za koju bi samostalno mogle biti potrebne godine. U korporativnom okruženju, to može imati oblik deljenja zasluga za postignuća — na primer, pič za ključnog klijenta, prezentacija upravnom odboru ili objava o lansiranju proizvoda koja nosi oba imena. Samo uparivanje svima poručuje da novajliju vredi shvatiti ozbiljno. Uparite dve osobe od kojih svaka može otvoriti vrata koja ona druga ne može Kroz hiljade uparivanja, zajedničko izdanje privuklo je više emitovanja kada je jedan partner doneo mrežu koja je drugom nedostajala, pri čemu su obojica otišla sa pristupom koji ranije nisu imali. U kompaniji to može značiti komplementarne kontakte. Uzmite u obzir menadžera za rad sa klijentima (account executive) i inženjera za rešenja (solutions engineer) u istoj firmi. Menadžer za klijente poznaje osobu u klijentskoj organizaciji koja ima ovlašćenje da potpiše ugovor za tehnološki proizvod, dok inženjer za rešenja poznaje ljude koji će ga zapravo koristiti. Nijedan od njih ne može samostalno zaključiti posao. Uparite ljude čija je kombinacija istinski neočekivana U našim podacima, saradnja je privukla znatno više radijskih emitovanja kada su dva umetnika odrasla u različitim nacionalnim kulturama; muzički stil je jedva bio bitan. Različite tradicije znače različite tehnike, i verovatno bolju pesmu nego što bi ijedan od njih napisao sam. Upravo malo verovatno uparivanje podstiče ljude da slušaju. Isto može važiti svuda gde dvoje ljudi dolazi iz istinski različitih sredina — druge zemlje, druge discipline — zbog čega se ovakva neobična spajanja pojavljuju i u mnogim drugim kontekstima, uključujući arhitekturu, oglašavanje, dizajn video-igara i biotehnologiju. Međutim, ta neočekivanost može imati svoju cenu. Može biti slab generator jedne vrste kapitala, a izuzetno snažan generator druge. U našem istraživanju diferencijacije proizvoda, album koji se odvojio od sopstvene muzičke prošlosti umetnika izgubio je oko četvrtine radijskih emitovanja (posledica po ekonomski kapital). Međutim, profesionalni kritičari su taj isti album ocenili znatno više (podsticaj kulturnom kapitalu). Radio-stanice plaćaju predvidljivost; kritičari nagrađuju inovativnost. Serđo Acolari Montoldi (Sergio Azzolari Montoldi), generalni direktor brenda Roberto Cavalli i ranije na čelu brendova Dsquared2 i Hogan, pročitao je naše rezultate i prepoznao isti rascep u modi: kupci robnih kuća naručuju ono za šta znaju da će se prodavati, dok modni mediji nagrađuju novitet. Uparivanje veoma različitih strana će se stoga obično prodavati slabije. Poruka glasi: kada spajate dvoje kreativnih ljudi, morate razumeti koje vrste kapitala želite da generišete, kao i prateće rizike. Ipak, s vremena na vreme, jedno krajnje neobično uparivanje uspeva i komercijalno i kod kritike: proizvod koji ostvaruje svoje prodajne ciljeve i istovremeno postaje etalon prema kome se druge firme mere u pogledu nagrada, imitacija dizajna i slično. Pošto niko ne može unapred identifikovati tog pobednika, praktičan potez je rezervisati najneobičnija — ili najhrabrija — uparivanja za ljude čiji će im kumulativni ekonomski rezultat omogućiti da prežive neuspeh, i sprovesti nekoliko takvih projekata odjednom. Svaki neuspeh košta malo. Onaj koji uspe na oba fronta nadoknađuje sve ostale. Operativna primena pristupa Pretvaranje ovog načina upravljanja talentima u rutinu zahteva jednu praksu: sprovođenje revizije kapitala pre nego što donesete bilo kakvu važnu odluku o nekoj osobi — zapošljavanje, unapređenje, partnerstvo ili ključni zadatak. Ta revizija podrazumeva postavljanje tri početna pitanja: • Šta su dokazali? Prihodi, poslovi, obnove ugovora, uspešno lansirani proizvodi.• Do koga mogu dopreti? Klijenti, sponzori i partneri koji dolaze zato što je ova osoba angažovana.• Ko poštuje njihov rad? Nagrade, priznanja stručnjaka, reputacija nepogrešive profesionalne procene. Zatim slede pitanja koja ih povezuju: Koja vrsta kapitala je najslabija za ulogu koja predstoji? Da li potez koji razmatrate smanjuje taj jaz ili ga produbljuje? Odgovor ukazuje na specifičan jaz koji treba premostiti. Neko koga stručnjaci poštuju (kulturni kapital), ali malo prodaje (ekonomski kapital), treba da bude uparen sa komercijalno dokazanim partnerom koji može preneti rad na šire tržište. Neko sa snažnim prodajnim rezultatima (ekonomski kapital), ali sa malo kontakata izvan sopstvene funkcije (društveni kapital), pripada međufunkcionalnom projektu ili projektu usmerenom na klijente, rame uz rame sa dobro povezanim kolegom koji otvara ta vrata. A neko ko donosi pouzdane finansijske cifre (ekonomski kapital), ali ga ne shvataju ozbiljno ljudi koji postavljaju standarde u struci (kulturni kapital), treba da radi na zadatku gde je originalnost presudna, uz partnera čiji ugled čini taj razvojni iskorak uverljivim. Ed Biknel (Ed Bicknell), koji je dve decenije vodio grupu Dire Straits, jednom je posao upravljanja kreativnim talentima sažeo u jednu rečenicu: „Uzmete umetnost… i pretvorite je u biznis.“ Naše istraživanje pokazuje kako: kroz promišljene poteze sa kapitalom. Madona je to razumela pre četiri decenije. Hitovi su gradili njen ekonomski kapital; saradnje njen društveni kapital; stalno redefinisanje njen kulturni kapital. Rukovodioci oko nje nisu samo posmatrali razvoj te karijere; oni su pomagali u njenoj izgradnji. U svakoj organizaciji zasnovanoj na znanju, sirova veština je samo ulaznica. Najsnažniji portfoliji se ne grade oko najtalentovanijih pojedinaca; njih orkestriraju najpromišljeniji strateški lideri. Kreativnost i biznis nikada nisu bili suprotnosti koje treba balansirati. Oni su instrumenti koji se sviraju zajedno.
Organizacije sa kulturom „finoće” mogu potkopati učinak kada lideri daju prednost harmoniji i komforu u odnosu na iskrenost, odgovornost i rezultate. Prelazak ka rigoroznijoj kulturi zahteva od viših lidera da pruže primer i nagrađuju iskrene povratne informacije, stvore merljive uspehe koji pokazuju da teži izbori poboljšavaju učinak, kao i da redizajniraju operativne procese poput sastanaka za pregled i rutina upravljanja tako da podstiču suštinsku debatu umesto učtivog odobravanja. Nedavno smo pisali o potrebi da lideri budu manje „fini”, a više „dobri”: da smanje fokus na tome da se ljudi osećaju prijatno i umesto toga prihvate teške razgovore i odluke potrebne za jačanje organizacionog učinka. Iz našeg iskustva, oni lideri koji prevaziđu strah od povređivanja ili razočaranja drugih i počnu da stavljaju rezultate na prvo mesto mogu bolje da obezbede stalni uspeh svojih organizacija u celini. U mnogim organizacijama, međutim, videli smo da je „finoća” sveprisutan deo kulture, a ne samo problem individualnog liderstva. Zaista, u našem kombinovanom iskustvu od 60 godina savetovanja velikih korporacija i neprofitnih organizacija, svedočili smo tome da organizacije sa kulturom finoće rizikuju kompromitovanje učinka, dok one sa rigoroznijom kulturom imaju veću verovatnoću da ostvare svoje finansijske ciljeve i ispune svoju organizacionu svrhu. Na primer, u jednoj firmi sa kojom smo radili, praktično svaki zaposleni je ili „ispunio” ili „premašio” očekivanja u ocenama učinka na kraju godine. Iako je to omogućilo menadžerima da izbegnu teške razgovore o učinku i budu fini prema svojim ljudima, to je takođe proizvelo dosledno osrednje rezultate jer pojedinci nisu bili podstaknuti da postignu više od pukog minimuma. Kao rezultat toga, posmatrali smo kako se kompanija, koja je počela kao lider u industriji, bori da održi korak sa okretnijim i agresivnijim konkurentima koji su osvajali tržišni udeo inovativnijim proizvodima — čak i dok su članovi tima nastavili da dobijaju visoke ocene. U drugoj kompaniji sa kojom smo radili, postojala je široka saglasnost da se od prodajnog tima traži da prodaje previše proizvoda, od kojih su mnogi imali niske marže jer su postali komoditizovani — ali nijedan od viših lidera prodaje niti rukovodilaca kompanije nije želeo da vodi teške razgovore sa dugogodišnjim klijentima o promeni njihovih obrazaca kupovine. Rezultati prodaje i marže bili su razočaravajući. A u brojnim neprofitnim organizacijama sa kojima smo radili, preveliki i neefikasni upravni odbori nisu pozivali izvršnog direktora na odgovornost za gotovo bilo kakve rezultate — što je dovelo do dobrih odnosa, ali lošeg organizacionog učinka. Pomeranje kulture sa finoće ka višim standardima učinka, međutim, nije lako. Dovoljno je teško promeniti sopstveni način razmišljanja o „finoći” — a još je teže promeniti način razmišljanja drugih, koji verovatno imaju iste psihološke i emocionalne rezerve prema tome da budu strogi, rigorozni i zahtevni kao i vi. Neki takođe mogu sumnjati da će rigorozan pristup napraviti pozitivnu razliku u načinu na koji organizacija funkcioniše ili posluje. I na kraju, kultura je ugrađena u mnoge različite operativne procese, od sastanaka (da li ljudi izazivaju jedni druge ili samo iznose novosti?) do upravljanja učinkom (koliko dobro sistematski pregledamo rezultate i insistiramo na poboljšanju?). Često je suptilna pristrasnost ka finoći u ovim procesima nevidljiva ili teška za uočavanje. Ako verujete da je vaša kultura postala preterano fina, evo tri strategije koje treba primeniti, a za koje smo videli da funkcionišu u organizacijama svih vrsta: angažovanje vaših viših lidera, demonstriranje efikasnosti ovog pristupa na terenu i vođenje rigoroznijih sastanaka za operativni pregled. Istražimo svaku od njih detaljnije. Angažujte svoje više rukovodioce Kultura se manje širi kroz formalne objave sa vrha nego kroz ponašanja koja lideri pokazuju primerom i nagrađuju. Menadžeri se ugledaju na svoje više lidere kako bi razumeli kako uspeh zaista izgleda, zaposleni slede primere menadžera, i tako redom kroz čitavu organizaciju. Kao rezultat toga, pomeranje kulture sa „fine” na „dobru” u vašem višem rukovodećem timu ne ostaje ograničeno samo na tu grupu; ta kultura teži da se kaskadno spusti naniže kako lideri usvajaju i osnažuju ista ta ponašanja sa sopstvenim timovima. Videli smo da ovo uspeva iz prve ruke u našem radu; na primer, nakon što je jedna od nas (Gali) sa kolegom vodila program razvoja liderstva fokusiran na rigoroznije povratne informacije i odgovornost za 11 izvršnih timova neprofitnih organizacija, osam organizacija je zabeležilo merljiva poboljšanja u percepciji zaposlenih o odgovornosti i povratnim informacijama, uz prosečan rast od devet procentnih poena. Štaviše, naknadne ankete su pokazale da su više rukovodstvo i srednji menadžment redovnije primenjivali odgovornost i povratne informacije, što je dovelo do opšte bolje percepcije takve odgovornosti i povratnih informacija od strane zaposlenih. Te prakse su postale ustaljene u kulturama ovih organizacija. Sa druge strane, u anketi sprovedenoj u 1.250 organizacija, kompanija Bain & Company otkrila je da, uprkos tome što su najuspešniji rukovodeći timovi ispoljavali ovakva ponašanja, samo je jedan od pet takvih timova to činio dosledno. Jedan efikasan način da promenite ponašanje svog višeg rukovodećeg tima u ovom pogledu jeste kroz strukturisane povratne informacije od kolega istog nivoa (peer feedback). Kreirajte proces u kojem svaki viši lider dobija iskrene, poverljive primedbe od kolega o ponašanjima koja pomažu — ili odmažu — efikasnosti tima. Zatim stvorite prostor da svaki lider razmisli o tim povratnim informacijama sa svojim kolegama, postavi pitanja i obaveže se na konkretne promene, kako individualno, tako i kao tim. Kada generalni direktor istupi prvi i pruži primer otvorenosti u vezi sa sopstvenim nedostacima, to šalje signal da cilj nije ocenjivanje ili prebacivanje krivice, već kolektivno poboljšanje. Vežba u celini signalizira da je poboljšanje važnije od osećaja prijatnosti ili „finoće” i pomaže timu da usvoji „dobra” ponašanja umesto „finih”. Jedan rukovodeći tim sa kojim je Ron trebalo da radi zapao je u upravo onaj obrazac koji smo opisali: sastanci su bili učtivi, ali neproduktivni, teški razgovori vodili su se samo nasamo, a važna neslaganja su često isplivavala tek nakon što su odluke već bile donete. Uoči planiranog timskog sastanka van radnog mesta (offsite), Ron i kolega su intervjuisali generalnog direktora i svakog izvršnog rukovodioca kako bi prikupili poverljive povratne informacije o ponašanjima koja pomažu ili ometaju efikasnost tima. Svaki lider je dobio rezime tema koje se ponavljaju i anonimizovane komentare, a zatim je, na samom skupu, svaki izvršni rukovodilac razgovarao o svojim povratnim informacijama sa grupom, počevši od generalne direktorke. Ona je priznala da je izbegavala konflikt i da nije uvek bila jasna u pogledu očekivanja, a zatim je zamolila kolege da joj pomognu da se poboljša. Njena iskrenost je odmah odredila ton razgovora i omogućila drugima da otvorenije govore o sopstvenim — i tuđim — izazovima. Ono što je bilo planirano kao sesija od 90 minuta produžilo se na tri sata, dok su lideri otvorenije izazivali jedni druge i obavezivali se na specifične promene u ponašanju. Tokom preostalog dela skupa, tim je postigao veći napredak u poslovnim pitanjima nego na prethodnim sastancima primenjujući te obaveze u praksi. Iako je tim povremeno i dalje upadao u stare navike, već su počeli da razvijaju zajednički jezik i osećaj poverenja kako bi ukazivali na neproduktivna ponašanja i pozivali jedni druge na odgovornost. Nekoliko izvršnih rukovodilaca je od tada usvojilo isti pristup sa sopstvenim timovima. Jedan rukovodilac je, na primer, dobio povratne informacije o tome da ne deli dovoljno odluke ili ključne diskusije koje bi mogle uticati na druge funkcije. On ne samo da je promenio sopstveno ponašanje kako bi to češće radio, već je insistirao da i njegov tim lidera čini isto. Pokažite dokaze i demonstrirajte promenu na terenu Još jedno moćno sredstvo za promenu kulture jeste izvođenje promene koju želite da vidite iz domena apstrakcije i pokazivanje da ona funkcioniše. Drugim rečima, pokažite kako to što ste „manje fini, a više dobri” može napraviti merljivu razliku u rezultatima u kratkom vremenskom periodu. To podrazumeva korišćenje podataka za potkrepljivanje svojih argumenata — i usvajanje malih pilot-projekata, čiji uspeh potom možete iskoristiti da ohrabrite i druge da rade drugačije. Dobar primer za to je Herman Miller, o čemu je Ron već ranije pisao. Standardni model nagrađivane Aeron stolice omogućavao je korisniku podešavanje veličine i ličnih preferencija. Pored toga, međutim, kompanija je nudila još 19 mogućnosti za prilagođavanje — kao što su materijali, boja i druge karakteristike — sa višestrukim izborima u svakoj oblasti. Dugogodišnja kultura kompanije davala je prioritet pružanju što većeg izbora kupcima, što je dovelo do glomaznog asortimana proizvoda. Nažalost, to je imalo negativan uticaj na lanac snabdevanja, povećavajući troškove i smanjujući profitne marže, uprkos rastu obima prodaje. Novoimenovana potpredsednica za upravljanje proizvodima, koja je kasnije razgovarala sa Ronom o svom iskustvu, istakla je da je kompanija u suštini nudila kupcima 140 miliona različitih konfiguracija svoje kancelarijske stolice. Proizvodnja je morala biti spremna da napravi svaku od njih, a finansije su morale biti u stanju da odrede cenu i fakturišu svaku pojedinačnu varijantu. Da bi promenila ovu situaciju, potpredsednica je shvatila da će morati da se suprotstavi uverenju marketinškog tima da usmerenost na kupca znači sve veći i veći izbor. To je uradila prikupivši podatke koji su pokazali troškove nuđenja tolikog broja permutacija i kombinacija, kao i to da se samo 4.000 mogućih konfiguracija naručivalo sa bilo kakvom učestalošću, a da je svega 400 činilo većinu prodaje. Podaci su ubedili marketinški tim da prepolovi broj oblasti za prilagođavanje, što je dovelo do postepenog povećanja profitnih marži bez ikakvog smanjenja obima prodaje. Na osnovu uspeha ovog pristupa, kultura preispitivanja pristupa „više je bolje” proširila se i na druge proizvodne oblasti, što je dovelo do bolje ukupne profitabilnosti proizvoda. Vodite rigorozne sastanke za operativni pregled Da bi ove promene bile održive, morate ih ugraditi u svoje osnovne operativne procese, naročito one u kojima se razmatraju rezultati i donose odluke. Izazov je ovde u tome što u većini organizacija neki od ovih procesa nenamerno, i gotovo neprimetno, učvršćuju kulturu finoće. Najočigledniji primer su sastanci za pregled koji se sastoje skoro isključivo od prezentacija, sa malo ili nimalo suštinske rasprave. Mi ih nazivamo sastancima svršenog čina (fait accompli meetings – FAM). Na FAM sastancima se okupljate tobože da biste o nečemu raspravljali ili odlučili, ali svi od samog početka tretiraju ishod kao svršenu stvar. To može poprimiti oblik budžetskih prezentacija odborima neprofitnih organizacija, na primer, gde odbor uredno glasa o dokumentu koji većina njih nije ni pročitala jer „veruju stručnom timu”. U korporativnom svetu oni se često pojavljuju kao operativni pregledi, gde timovi ili pojedinci predstavljaju ažurirane KPI pokazatelje projekata ili preporuke višem lideru ili rukovodećem timu. Prečesto su to pažljivo orkestrirane prezentacije, pedantno pripremljene i uvežbane (na predsastancima i pred-predsastancima) i izložene pred grupom na način koji otežava višem lideru da postavi pitanja ili prigovore, a da nekoga ne dovede u neprijatnu situaciju. Međutim, kada lideri propuste da postave teška pitanja, ovi pregledi na kraju više liče na „pozorište pregleda projekata” nego na iskrene, konstruktivne radne sesije o ključnim projektima. Da biste popravili FAM sastanke, kao što je Ron ranije pisao, usmerite dnevni red ovih sastanaka na ključna neodgovorena pitanja koja utiču na buduće izbore i učinak. Slično tome, procesi upravljanja u odborima neprofitnih organizacija se ponekad vode kroz učtive razgovore usmerene na konsenzus, koji daju prednost harmoniji nad rigornošću. Snažni upravni odbori neprofitnih organizacija ugrađuju procese upravljanja u svoje dnevne redove sastanaka i rad odbora koji zastupaju stav „veruj, ali proveri”. A snažni generalni direktori pozdravljaju preispitivanje od strane odbora i intelektualno partnerstvo, umesto da ga izbegavaju. Kada je dugogodišnji izvršni direktor jedne neprofitne organizacije sa kojom je Gali sarađivala otišao u penziju, odbor je namerno izbegao uobičajeni pristup formiranja velikog odbora za izbor izvršnog direktora kako bi se udovoljilo svim zainteresovanim stranama. Umesto toga, kopredsedavajući su formirali malu grupu izabranu na osnovu sposobnosti da proceni liderski talenat. Uspostavili su eksplicitne norme koje podstiču debatu, zamenili neformalne razgovore strukturisanim intervjuima i jasnim kriterijumima evaluacije, i prikupili šire mišljenje zainteresovanih strana putem anketa i direktne komunikacije — ne dozvoljavajući pritom da to nadvlada rasuđivanje komisije. Proces je bio toliko rigorozan da je komisija, umesto predstavljanja nekoliko finalista, preporučila jednog jedinog kandidata za koga je verovala da je nedvosmisleno najbolji izbor. Odbor je jednoglasno odobrio preporuku, a generalni direktor od tada vodi organizaciju do nezabeleženih nivoa prikupljanja sredstava i novog hrabrog strateškog plana za organizaciju. Spojite sve zajedno Ove tri strategije najbolje funkcionišu zajedno: rukovodstvo pruža primer i stvara prostor za iskrenost, rani uspesi pokazuju vrednost otvorenog iznošenja mišljenja, a nove rutine usađuju ta ponašanja u svakodnevni rad organizacije. Na kraju, rezultat su organizacije koje su bolje opremljene da ispune svoje misije i unaprede svoju svrhu.
Lideri sa toksičnim obrascima ponašanja u međuljudskim odnosima često ostavljaju izvrstan prvi utisak, što znači da ih je iznenađujuće teško identifikovati tokom tradicionalnih intervjua. Kao posledica toga, organizacije neretko angažuju tehnički impresivne rukovodioce koji na kraju naruše timski učinak, organizacionu kulturu i zadržavanje zaposlenih. Šest ključnih koraka može pomoći menadžerima za zapošljavanje da tokom procesa regrutacije bolje procene interpersonalne veštine kandidata, uoče signale upozorenja na vreme i izbegnu skupe greške: precizno definišite interpersonalne zahteve za datu poziciju; osmislite ciljana pitanja koja se bave tim zahtevima; definišite idealne odgovore (i crvene zastavice); postavite adekvatna potpitanja; napravite objektivnu procenu; i validirajte je kroz više nezavisnih izvora. Džema, osnivačica i direktorka brzorastuće marketinške agencije, bila je uverena da je Ričard idealan izbor za novu poziciju potpredsednika za marketinšku analitiku. Tokom intervjua, Ričard je delovao harizmatično, elokventno i samouvereno. Njegova radna biografija prikazivala je impresivna tehnička dostignuća i ubedljivu viziju razvoja nove operativne funkcije. Međutim, samo nekoliko meseci nakon njegovog dolaska, kultura unutar njegovog tima počela je da puca. Članovi tima uputili su brojne pritužbe na njegov stil rukovođenja, a jedan zaposleni je zatražio premeštaj u drugi sektor. Na osnovu onoga što je Džema uspela da rekonstruiše, Ričard je odbacivao sve predloge članova tima koji se nisu u potpunosti slagali sa njegovim stavovima, pripisivao je sebi tuđe zasluge i reagovao izrazito defanzivno na bilo kakvu povratnu informaciju. Dok ga je Džema otpustila, šteta je već bila načinjena: perspektivni zaposleni su otišli, partnerski odnosi su narušeni, a njen kredibilitet pred ostatkom rukovodstva bio je ozbiljno uzdrman. Džema i Ričard su složeni primeri nastali na osnovu višedecenijskog iskustva u savetovanju organizacija – od kompanija sa liste Fortune 500 do manjih neprofitnih organizacija – u dizajniranju procesa selekcije koji precizno mere liderske i interpersonalne kompetencije. Iznova svedočimo tome da pojedinci sa izraženim i nekontrolisanim crtama ličnosti – kao što su stavljanje sopstvenog interesa ispred uspeha tima, sabotiranje kolega prebacivanjem krivice ili preuzimanjem tuđih zasluga, te defanzivno reagovanje na kritiku ili neslaganje – na standardnim intervjuima deluju briljantno upravo zahvaljujući tim osobinama. Na primer, jedno istraživanje je pokazalo da se narcisoidne osobe tokom kratkih susreta redovno ocenjuju kao privlačnije, prijatnije, pa čak i „šarmantnije“ – što je upravo kontekst koji karakteriše razgovor za posao. Ovo stavlja lidere za talente i menadžere selekcije pred ozbiljan izazov: kako otkriti toksičnost tokom regrutacije pre nego što novi lider napravi trajnu štetu. Nedavna meta-analiza pokazuje kako se destruktivno delovanje toksičnih lidera preliva u dugotrajan negativan uticaj na stavove zaposlenih, kao što su zadovoljstvo poslom i posvećenost radu, ali i na sam radni učinak, kreativnost i druga ključna ponašanja na radnom mestu. Šire posmatrano, istraživanje objavljeno u MIT Sloan Management Review otkrilo je da je toksična korporativna kultura čak 10,4 puta snažniji prediktor odlaska zaposlenih od visine plate, što ju je učinilo najjačim pojedinačnim uzrokom odliva kadrova tokom perioda „Velike ostavke“. U većini slučajeva, rešenje ne mora biti komplikovano. Nisu vam potrebne složene procene niti testovi ličnosti koji zahtevaju kliničku ekspertizu, niti je potrebno da postavljate psihijatrijske dijagnoze ili glumite psihologa. (Iako za visokorizične uloge koje uključuju veliki broj direktno potčinjenih ili kontrolu nad značajnim resursima i rizicima organizacije stručne konsultacije i te kako donose korist.) Umesto toga, najveći uspeh smo uočili kada menadžeri intervju koriste kako bi procenili da li su kandidati u prethodnim profesionalnim okruženjima pokazali sposobnost da konstruktivno upravljaju sopstvenim interpersonalnim izazovima, baš kao što bi procenjivali bilo koju drugu ključnu poslovnu kompetenciju. Predlažemo šest koraka za postizanje tog cilja. Pripremite se za intervju Jasno artikulišite šta tačno tražite i unapred isplanirajte način procene, kako vas u trenutku razgovora ne bi zavele harizma i elokvencija kandidata. Korak 1: Definišite interpersonalne zahteve za poziciju Pre intervjuisanja kandidata, razgovarajte sa njihovim budućim kolegama i onima koji će sa njima najbliskije sarađivati. Utvrdite zahteve u pogledu timskog rada, potrebe za partnerstvom i kulturološka očekivanja. Da biste videli kako ovo funkcioniše u praksi, pogledajte kako bi Džema mogla da pristupi pronalaženju zamene za Ričarda kako ne bi ponovila istu grešku. Najpre bi razgovarala sa ljudima koji su sa njim najuže sarađivali – sa kolegama rukovodiocima drugih odeljenja, bivšim direktno potčinjenim radnicima i ključnom osobom za kontakt sa klijentima. Ti razgovori bi mogli otkriti da je Ričard pitanja klijenata o povratu investicije u kampanje odbacivao kao „statistički naivna“ ili da je usred kampanje menjao kriterijume za evaluaciju potencijalnih klijenata bez ikakvih konsultacija, primoravajući tim da nedeljama ponovo radi izveštaje. To bi Džemi pružilo uvid u to da novi lider na toj poziciji mora biti sposoban da složenu analitiku prevede klijentima bez tehničkog predznanja, kao i da sarađuje na kreiranju rešenja umesto da ih jednostrano nameće – što su uvidi koje bi mogla postaviti u sam centar svojih intervjua. Korak 2: Pažljivo koncipirajte pitanja za intervju Toksični kandidati, prema našem iskustvu, sa lakoćom odgovaraju na pitanja o uspesima i jakim stranama, ali se ozbiljno muče sa pitanjima o neuspesima, zavisnosti od drugih i načinu na koji su kolege doživele rad sa njima. Ova pitanja zahtevaju od kandidata da priznaju greške i podele zasluge – što je u direktnoj suprotnosti sa njihovom prirodnom težnjom ka samoveličanju i stvaranju herojske slike o sopstvenom uticaju. Da biste razotkrili ove tendencije, kreirajte pitanja koja osvetljavaju kako su se kandidati nosili sa interpersonalnim izazovima na prethodnim poslovima, posebno onim koje ste označili kao najvažnije, i da li su u stanju da pokažu skromnost. Fokusirajte se na situacije u kojima su stvari pošle po zlu, gde im je bila potrebna pomoć ili gde su razvijali druge zaposlene. Izbegavajte hipotetičke scenarije – neophodno je saznati kako su zaista postupali. Planirajte da ista pitanja postavite svim kandidatima radi objektivnosti i lakšeg poređenja. Efikasna pitanja uključuju: • Opišite projekat na kojem ste radili a koji je doživeo neuspeh. Koji je bio vaš specifičan doprinos tom neuspehu?• Ispričajte mi o situaciji kada se neko nije slagao sa vašim pristupom. Kako se to razrešilo?• Objasnite mi kako ste razvili i unapredili saradnika na prethodnoj poziciji.• Opišite situaciju u kojoj se član tima nije složio sa vama i na kraju se ispostavilo da je bio u pravu. Kako ste reagovali? Korak 3: Unapred odredite idealne odgovore (i crvene zastavice) Da vas ne bi ponela harizma kandidata, pre samog razgovora zapišite kako zvuči idealan odgovor na svako ključno pitanje. Budite precizni u pogledu toga kako u praksi izgledaju iskrena odgovornost, saradnja i razvoj drugih ljudi. Na primer, za pitanje o neuspehu, idealan odgovor bi mogao da glasi: „Preuzima konkretnu ličnu odgovornost, navodi šta je naučio iz situacije i opisuje kako je komunicirao sa pogođenim stranama.“ Takođe, predvidite kako zvuče zabrinjavajući odgovori. Crvene zastavice kod pitanja o neuspehu uključuju fokusiranje isključivo na spoljne faktore, minimalno preuzimanje odgovornosti i izostanak bilo kakvog pomena obnavljanja narušenih odnosa ili izvučenih pouka. Znak upozorenja je i kada kandidat priča priču u kojoj je neko drugi pogrešio, a on se pojavio kao spasilac. Generalno, nemogućnost da se navedu konkretni doprinosi kolega čak i kada se to direktno zatraži, ili neodređenost prilikom objašnjavanja razvoja podređenih, jasni su signali potencijalno toksičnog obrasca. Tokom intervjua Ovo je faza u kojoj toksični obrasci postaju vidljivi, naročito ako insistirate na tome da saznate kako su drugi bili uključeni u rad koji kandidat opisuje. Korak 4: Ovladajte potpitanjima Kada kandidati opisuju svoja postignuća ili izazove, zadrite dublje u međuljudski kontekst. Postavite sledeća pitanja: • Ko vam je pomogao da postignete taj uspeh?• Kada biste morali da imenujete ključnog saradnika u ovoj priči, ko bi to bio i zašto?• Kako su se članovi vašeg tima osećali tokom ovog procesa? Na primer, kada kandidat govori o spasavanju posustalog projekta, pitajte ko je još bio uključen. Ukoliko generički spomene „tim“, insistirajte dalje: „Navedite jednu osobu koja je bila presudna za taj preokret. Šta je tačno bio njen doprinos?“ Kandidati koji ne uspevaju da pruže sadržajne odgovore – ili ne mogu da se sete nikoga bez izričitog podsticaja – često pokazuju identičan obrazac prisvajanja svih zasluga kako tokom intervjua, tako i kasnije na radnom mestu. Procena kandidata Na kraju, dok analizirate prikupljene podatke sa razgovora, zadržite interpersonalne sposobnosti u samom središtu pažnje. Korak 5: Razdvojite tehničku i interpersonalnu procenu Što ste više impresionirani tehničkom stručnošću i briljantnošću kandidata, veća je verovatnoća da ćete zanemariti znakove upozorenja u njegovom ponašanju. Rešenje leži u svesnom razdvajanju ovih procena. Dodelite evaluaciju tehničkih znanja članovima tima koji imaju duboku ekspertizu u zahtevima date pozicije. Prema našem iskustvu, operativci koji su bliži svakodnevnom radu često su u boljoj poziciji da to procene nego menadžeri; pored toga, visoko su motivisani da za kolegu dobiju nekoga ko je zaista stručan. Za to vreme, menadžer koji zapošljava treba da posveti najveći deo svog intervjua interpersonalnim i liderskim sposobnostima. To ne znači da članovi tima neće primetiti i probleme u ponašanju; to jednostavno nije primarni fokus njihovih pitanja. Ocenite svaku oblast nezavisno pre nego što ih spojite. Kada finalista ostvari izuzetno visoke rezultate na tehničkom testu, ali pokaže višestruke crvene zastavice u međuljudskim odnosima, nemojte dozvoliti da tehnička ocena prevagne. Posebno kada su u pitanju liderske pozicije, interpersonalne veštine moraju imati najmanje jednaku težinu kao i tehnička stručnost. U Džeminom slučaju, ona je mogla da uključi nekoliko saradnika iz tima u selekciju kako bi procenili tehničku pozadinu kandidata, dok bi se ona i još jedan lider sektora fokusirali na interpersonalna ponašanja definisana tokom pripreme. Čak i ako bi operativni tim kandidatu dao visoke tehničke ocene, Džema i kolega bi imali prostor da utvrde da li kandidat ume strpljivo da objasni analitičke koncepte laicima i da li je spreman da uključi druge u pronalaženje rešenja. Korak 6: Potvrdite nalaze iz više različitih izvora Pojedinačni intervju može uhvatiti osobu u lošem ili neuobičajeno dobrom danu. Obrasci koji se ponavljaju kod više ispitivača i tokom razgovora sa preporukama predstavljaju znatno pouzdanije signale. Neka i drugi članovi komisije za zapošljavanje sprovedu sličan razgovor kako bi testirali vaše utiske. Takođe, prilikom provere preporuka, postavite pitanja usmerena upravo na odnose u timu: • Kako su kolege na istom nivou i podređeni sarađivali sa ovim kandidatom?• Da li je bilo izazova u partnerstvu sa drugim sektorima unutar kompanije?• Da li biste ga ponovo zaposlili? Možda nećete dobiti odgovor na sva ova pitanja, u zavisnosti od politike bivše kompanije, ali u praksi se odgovori i te kako često dobijaju. . . . Zamislimo sada da je Džema primenila sve ove korake. To bi značilo da njen novi rukovodilac – koji bez zadrške ističe zasluge svojih saradnika i sa entuzijazmom pomaže klijentima i kolegama da razumeju kompleksne podatke – postiže odlične rezultate, dok se timska kultura ubrzano oporavlja. Džema bi ujedno otkrila i neočekivanu dobit: sam proces je uskladio njen rukovodeći tim oko vrednosti koje očekuju od lidera i smera u kojem žele da grade kulturu kompanije. Time su dobili zajednički okvir za sve buduće odluke o zapošljavanju. Kada se sledeći put nađete pred donošenjem važne odluke o izboru novog lidera, oduprite se iskušenju da jednostavno poverujete u impresivna dostignuća i herojske priče koje kandidati plasiraju. Umesto toga, pažljivo istražite tragove koje ostavljaju za sobom.
Lideri ponekad naslede zaposlenog sa lošim radnim učinkom kojeg ne mogu da otpuste, što ih ostavlja odgovornim za rezultate, ali bez ovlašćenja da reše problem. Oni mogu da ograniče štetu tako što će testirati da li će više rukovodstvo sprovesti određene standarde, preraspodeliti kritičan rad i intervenisati samo kada se poslovanje suočava sa ozbiljnim rizikom. Cilj je da troškovi ostanu vidljivi i da se spreči da jedan izuzetak oslabi odgovornost u celom timu. Neki od najštetnijih problema sa radnim učinkom nemaju nikakve veze sa onima koje ste vi zaposlili. Oni se odnose na članove vašeg tima koje vam nije dozvoljeno da uklonite. Ovo sam viđala iznova i iznova u svom koučing radu sa izvršnim rukovodiocima: lider nasledi nekoga na ključnoj poziciji ko ne ostvaruje rezultate, ali zamena te osobe nije opcija. Možda su bliski sa osobom na vrhu. Možda su tu toliko dugo da bi njihovo uklanjanje ugrozilo godine poverenja klijenata, ili možda jednostavno nije vredno trošenja političkog kapitala. Takvu osobu nazivam „nedodirljivom“. Zato što lider ne može da ih otpusti, zameni ili u potpunosti pozove na odgovornost, primoran je da upravlja zaobilazeći problem umesto da ga rešava. Rezultat je jaz u odgovornosti: lider snosi odgovornost za rezultate, ali nema ovlašćenja da se pozabavi zaposlenim čiji učinak koči tim. Upravo to se dogodilo mojoj klijentkinji koju ću nazvati Aleks. Dve godine nakon što je preuzela ulogu direktorke prihoda (chief revenue officer), nije mogla da se osloni na svog potpredsednika prodaje, koga ću nazvati Džeri, da radi na nivou koji je njegova pozicija zahtevala. Kompanija je promašivala ciljeve prihoda, problemi sa klijentima su ostajali nerešeni, a ključnim klijentima se nije poklanjala pažnja koja im je bila potrebna. Pored svojih liderskih odgovornosti, Aleks je shvatila da preuzima Džerijev posao: tražila je od prodajnih predstavnika da probleme sa klijentima eskaliraju direktno njoj, pridruživala se prodajnim pozivima sa visokim potencijalom i pregledala prodajni levak kako bi videla da li postoji dovoljno prodajnih aktivnosti da se dostignu ciljevi prihoda. Uprkos ponovljenim razgovorima o radnom učinku, Džeri je ostao na svojoj poziciji — duboke veze sa generalnom direktorkom, koju ću nazvati Andžali, štitile su ga — a Aleks je preuzela punu odgovornost za rezultate za čije ostvarenje nije imala resurse. Radeći sa klijentima koji se suočavaju sa istom situacijom kao Aleks, otkrila sam da pokušaj promene onoga što je van vaše kontrole ili preuzimanje celokupnog posla na sebe crpi dragoceno vreme i energiju. Efikasniji odgovor je postati promišljen u pogledu toga gde ulažete svoje kapacitete. Sledeće strategije mogu pomoći svakom lideru u ovoj poziciji da identifikuje svoja ograničenja i maksimizira svoj uticaj odlučivanjem o tome gde da interveniše, a gde da pruži otpor. Identifikujte ograničenje Pre nego što odlučite da je neko „nedodirljiv“, uverite se da je to zaista ograničenje, a ne etiketa za kojom posežete zato što alternativa (težak razgovor ili teška odluka) deluje teže. Postoji mnogo ljudi koje deluje teško pomeriti — ljudi koji su uticajni među kolegama ili imaju jake odnose naviše u lancu komandovanja — ali koji ipak podležu organizacionim standardima. Neko ko je „zaštićen“ razlikuje se po tome što za njegove postupke zaista nema posledica, zbog čega povlačenje poteza da ih se rešite bez podrške rukovodstva obično ima suprotan efekat. Videla sam ovo kod svojih klijenata: rukovodstvo umanjuje značaj situacije, a vi na kraju delujete kao da pravite dramu bez razloga — trošeći sopstveni kredibilitet na bitku koju ne možete dobiti. Da biste utvrdili da li je osoba sa kojom imate posla „nedodirljiva“, prvo pogledajte šta vam je organizacija već pokazala. Da li ste jasno izneli širi obrazac svom šefu — ili ste samo ukazali na jedan ili dva izolovana problema sa učinkom? Ako niste direktno objasnili da je ponašanje ove osobe kontinuirani problem, počnite odatle. Ako jeste, pogledajte šta se zatim desilo: da li je problem rešen onako kako bi bio za bilo koga drugog, ili je ova osoba dobila povlasticu? Da li su drugi pokušali da ih pozovu na odgovornost — i šta se njima desilo? Da li neko iznad vas ima korist od toga da ih zadrži tamo gde jesu? Ako rukovodstvo razume obrazac, ali primena mera ostaje neujednačena, ako se otvoreno istupanje obilo o glavu drugima ili neko uticajan ima korist od statusa kvo, verovatno imate posla sa nekim ko je zaštićen. Sledeći korak je da identifikujete šta štiti tu osobu. To je vaše najveće ograničenje i njegovo razumevanje će vam pomoći da odlučite koje korake sledeće da preduzmete. Kada radim koučing sa klijentima u ovoj situaciji, obično otkrivamo da je nedodirljivi član tima zaštićen jednim ili više sledećih faktora. Evo kako da prepoznate koji bi mogli biti u igri: Nepotizam ili blizak lični odnos sa generalnim direktorom ili drugim višim rukovodiocem: Glavni argument protiv uklanjanja člana tima jeste da bi se određeni lider usprotivio — a ne to što učinak ili poslovni uticaj te osobe opravdavaju njeno zadržavanje. Oreol prošlog učinka: Glavni argument protiv uklanjanja člana tima jeste istorija njegovih prošlih uspeha, iako njegov skorašnji učinak više ne ispunjava očekivanja. Uočena ukorenjenost u poslovanju: Glavni argument protiv uklanjanja člana tima jeste da bi njegovo znanje i odnose bilo teško zameniti, uprkos tome što ne ostvaruje rezultate na svakodnevnom nivou. Za Aleks, problem je bio dvostruk. Njen potpredsednik Džeri, koji je podbacio u radu, imao je dvadesetpetogodišnji odnos sa generalnom direktorkom Andžali i status jednog od malog broja zaposlenih osnivača. Zbog toga ga je Andžali posmatrala kroz prizmu onoga što je nekada značio kompaniji, a ne onoga što je uloga potpredsednika sada zahtevala. Imenovanje ta dva ograničenja — bliskog ličnog odnosa i oreola prošlih doprinosa — pomoglo je Aleks da shvati da još jedan razgovor o povratnim informacijama neće rešiti njen problem. Morala je da zauzme drugačiji pristup. Testirajte šta će rukovodstvo podržati Aleks je znala da Andžali neće ukloniti Džerija. Ali to nije nužno značilo da će Andžali odbiti da ga drži odgovornim prema bilo kakvom standardu. Pre nego što odluči šta dalje, morala je da sazna da li će generalna direktorka podržati jedno konkretno očekivanje. To je takođe vaš sledeći korak. Sastanite se sa liderom čija je podrška potrebna za sprovođenje posledica — Andžali u Aleksinom slučaju, ili sa onim ko je blokirao akciju u vašem — i zatražite od njih da podrže pridržavanje te osobe jednom uskom, konkretnom standardu, poput odgovaranja na imejlove klijenata u roku od 24 sata ili ispunjavanja roka za važnu prekretnicu na projektu. Fokusirajte se na promenu koja će smanjiti štetu izazvanu lošim učinkom člana vašeg tima, umesto da iznosite listu pritužbi. Jedan, jasan zahtev je teže izbeći i olakšava sagledavanje da li je lider uopšte voljan da podrži bilo kakvu promenu. Obavezno pitajte šta je lider spreman da uradi javno, jer nejasna ili privatna podrška neće doneti veliku razliku. Aleks je zamolila Andžali da podrži jedno očekivanje: da se potpredsednik pridruži predstavnicima na ključnim prodajnim pozivima za lansiranje novog proizvoda i da se mesečno sastaje sa Andžali i njom kako bi razgovarali o napretku i rizicima. Andžali se složila i zakazan je prvi izveštajni sastanak. Međutim, sastanak je stalno odlagan sve dok Andžalin asistent nije preneo da to treba da reše putem imejla — imejla koji Džeri nikada nije poslao. To je Aleks reklo ono što je trebalo da zna — nije mogla da se osloni na podršku Andžali. Ovaj pristup je funkcionisao i za mog klijenta koga ću nazvati Pol, direktora distribucije u butik investicionoj firmi. Kada je jedan od njegovih prodajnih predstavnika propustio cilj, suosnivači firme su mu ipak isplatili pun bonus, ostavljajući Pola odgovornim za prodajne rezultate bez ovlašćenja da primeni posledice. Pol je zatražio od suosnivača da se pismeno slože da će, ukoliko predstavnik ponovo propusti cilj, imati određeno vreme da se popravi i da će mu bonus biti smanjen. Jedan suosnivač se potom pridružio Polu u objašnjavanju novog standarda tom predstavniku. Ovaj dogovor je obavezao suosnivače. U sledećem ciklusu dodele bonusa, morali bi ili da ispune dogovoreno ili da pogaze sopstvenu reč. U svakom slučaju, Pol bi saznao da li zaista može da računa na njihovu podršku. Obratite pažnju na to da li lider preuzima konkretnu obavezu ili je izbegava. Jasna posvećenost vam daje nešto na osnovu čega možete delovati, dok izbegavanje govori da je ograničenje čvršće nego što ste se nadali. Ako rukovodstvo održi reč, iskoristite tu podršku da držite osobu odgovornom prema dogovorenom standardu. Ako ne održi, prestanite da se fokusirate na promenu te osobe i počnite da menjate sistem oko nje. Preraspodelite kontrolu nad kritičnim poslom Postoji mnogo načina da se ograniči negativan uticaj vašeg zaštićenog člana tima, bez ulaska u političku borbu u kojoj ne možete pobediti. Smatram da je efikasno početi identifikovanjem gde im ovlašćenja koja dolaze sa njihovom ulogom daju previše kontrole: odluke koje samo oni mogu da donesu, informacije kojima samo oni mogu da pristupe i prioriteti koje mogu da postave bez doprinosa drugih. Zatim, iskoristite te informacije da smanjite zavisnost organizacije od njih. Cilj je dati većem broju ljudi ulogu u nadgledanju kritičnog rada i osigurati da se najvažniji zadaci završe, bez prikrivanja onoga što zaštićeni lider ne uspeva da uradi. Ako se kritična odgovornost ne ispunjava — lansiranje velike kampanje zastaje ili ključni klijent ostaje bez upravljanja nedeljama — uključite i druge izvan zaštićenog lidera koji imaju znanje i kapacitet da uskoče kao rezerva ili sami preuzmu posao ako je potrebno. Oduprite se podrazumevanom nagonu da to uradite sami, jer će vas to odvući od liderskih odgovornosti koje samo vi možete da obavljate. Umesto toga, budite blizu, ali bez direktnog uplitanja. Održavajte redovne međusektorske sastanke gde će ovi vlasnici projekata deliti napredak, rokove i probleme direktno sa grupom, tako da se posao odvija kroz zajednički forum, a ne samo kroz zaštićenog lidera. Videla sam da ova strategija funkcioniše sa klijentom koga ću nazvati Endru, novozaposlenim operativnim direktorom (COO). Njemu direktno podređeni, koga ću nazvati Džon, bio je dugogodišnji lider koji je nekada vodio i razvoj poslovanja i operacije. Džon je i dalje imao značajan uticaj kod generalnog direktora. Endru nije mogao da ukloni Džona, ali je mogao da promeni način na koji se ocenjuju operativni prioriteti. Formirao je međusektorski izvršni komitet kako bi razmatrao koje projekte treba prioritizovati i gde ulagati resurse. Vođenje ovih odluka kroz komitet, umesto između njih dvojice, neutralisalo je borbu za moć. Traženje od drugih članova tima da preuzmu kritične odgovornosti može sprečiti njihovo zanemarivanje, ali imajte na umu da preraspodela svakog propusta takođe može preopteretiti vaš tim i biti neodrživa. Čak i nakon što raspodelite ono što vaš tim može razumno preuzeti, neki propusti će neizbežno pasti na vas. Pitanje je da li vi birate šta ćete preuzeti ili samo skupljate krhotine onoga što zaštićeni član tima ostavlja nerešenim. Odlučite šta ćete preuzeti na sebe Ne zaslužuje svaki propust koji padne na vas vaše vreme, pa pre nego što uskočite, razjasnite koji ga zaslužuju. Neki problemi nose stvarne finansijske, pravne, reputacione ili operativne posledice. Tačan rizik zavisiće od vaše uloge ili industrije, ali može izgledati kao gubitak klijenta, propuštanje regulatornog roka ili propadanje velikog posla. Ovakvi slučajevi zaista zahtevaju vaše učešće, bilo zato što su previše osetljivi da bi se prepustili drugim članovima tima ili zato što mogu izazvati nepovratnu štetu ako ostanu neuravnoteženi. Međutim, postoji tanka linija između neophodne intervencije i postajanja trajne sigurnosne mreže. Pre nego što uskočite, zapitajte se da li neobavljanje datog zadatka stvara stvarni rizik — izgubljeni prihod, regulatorni propust ili štetu po ugled. Ako ne, nemojte intervenisati, čak i ako vam je zadatak poznat ili prijatan. Poslu niste potrebni tamo. Kada odlučite da intervenišete, postavite granice oko svog angažovanja i budite jasni sa svojim menadžerom, idealno u pisanoj formi. Recite im šta planirate da preuzmete, od kog rizika štitite firmu, koliko dugo ćete ostati uključeni i koji će vam ishod signalizirati da je vreme da se povučete. Takođe bi trebalo da navedete šta deprioritizujete u svom trenutnom obimu posla kako biste pokrili te propuste. Ta transparentnost će sprečiti da propusti zaštićenog člana tima postanu trajni deo vašeg posla. To takođe štiti i vas. Ako isti problem nastavi da se ponavlja, imaćete jasan dokaz da vaša intervencija nije jednokratna usluga, već obrazac kojim organizacija mora da se pozabavi. Da biste videli kako to izgleda u praksi, vratimo se Aleks. Shvatila je da uskače kako bi popunila Džerijeve propuste da bi prihodi i pitanja kupaca ostali pod kontrolom. Deo te intervencije bio je neophodan. Ipak, nakon razmišljanja, shvatila je da je preuzela previše na sebe. Njena pouzdanost postala je otežavajuća okolnost jer je Andžali olakšala tolerisanje njegovog lošeg učinka. Za Aleks, promena nije bila: „Neću više intervenisati.“ Bila je: „Biću jasna oko toga zašto intervenišem, koliko dugo to radim i šta više nisam spremna da nosim.“ Ona je i dalje štitila poslovanje od bilo čega što bi bilo nepovratno, ali je prestala da pokriva Džerijeve rutinske propuste. Kada je Andžali pitala zašto se prodajni levak ne konvertuje u prihod kako je predviđeno i zašto su najiskusniji prodavci frustrirani, Aleks je pustila Džerija da sam odgovori, umesto da to filtrira kroz sebe. Na kraju, Džeri je premešten na ulogu individualnog saradnika, sa istom platom i titulom kao naslednom beneficijom, ali na poziciju na kojoj je mogao da napravi malu štetu. Držite liniju Kada odlučite šta ćete nositi, obratite se svom timu direktno — ne dozvolite im da nagađaju zašto se čini da se pravila savijaju za jednu osobu. Kada se standardi nedosledno primenjuju sa vrha, ljudi bi na kraju mogli početi da se pitaju: „Zašto bih ja ispunjavao očekivanja koja se ne primenjuju pravedno?“ Ne pokušavajte da ih ubedite da je situacija fer. Ne možete. Ali pravedan proces je važniji od pravednog ishoda — ljudi su često spremniji da prihvate odluku koja im se ne sviđa kada je proces oko nje transparentan. Pokrenite to tokom postojećeg foruma gde se razgovara o očekivanjima, kao što je tromesečni pregled poslovanja, umesto da zakazujete poseban sastanak, kako ne biste dodatno stavljali izuzetak u centar pažnje. Zatim priznajte ono što vaš tim već vidi, pre nego što to postane nešto o čemu raspravljaju bez vas: „Razumem zašto ovo deluje frustrirajuće. Ne mogu da raspravljam o situaciji druge osobe, ali mogu biti jasna u vezi sa onim što očekujem od ovog tima.“ Zaštićeni lider može biti izuzetak, ali vaš posao je da obezbedite da izuzetak ne postane pravilo. Pokažite ljudima kako izgleda snažno vlasništvo i dosledno sprovođenje zadataka, i potrudite se da javno pohvalite ponašanja koja želite da vidite da se ponavljaju. Dok je Džeri bio na toj poziciji, Aleks se pobrinula da sve ostale drži odgovornima za ispunjavanje očekivanja. To je uključivalo rano pokretanje zabrinutosti na sastancima jedan na jedan i odavanje priznanja onima koji postižu rezultate pred celim timom. . . . Najteži deo liderstva jeste prihvatanje činjenice da problem možda nije u potpunosti vaš da ga rešite, iako su posledice i dalje vaše da njima upravljate. Ako upravljate zaštićenim članom tima, oni možda nikada neće postati lider kakav vam je potreban. Ono što možete da uradite jeste sledeće: učinite kompromise vidljivim, odlučite šta ćete preuzeti na sebe i postarajte se da izuzetak ne postane pravilo za sve ostale.
Kada troškovi rastu, kompanije često traže alternative podizanju cena kako bi zaštitile marže. Međutim, smanjenje kvaliteta proizvoda, ili „skimpflacija“ (engl. skimpflation), može nositi najveći dugoročni rizik. Kroz 25 eksperimenata koji su obuhvatili više od 30.000 potrošača, istraživanje je pokazalo da ljudi ocenjuju smanjenje kvaliteta kao manje pravično u poređenju sa povećanjem cena ili smanjenjem pakovanja, te da su manje spremni da nastave sa kupovinom proizvoda kada jednom otkriju promenu. Smanjenje kvaliteta deluje posebno štetno jer može promeniti iskustvo koje su kupci očekivali od brenda od poverenja. Menadžeri bi trebalo da budu oprezni kada menjaju atribute koji definišu proizvod, kao što su ukus, performanse ili pouzdanost. Kada su kompromisi neizbežni, jasna komunikacija i mogućnost izbora za potrošače mogu umanjiti osećaj obmane i pomoći u očuvanju poverenja. Kada se suoče sa rastom troškova, menadžeri se mogu naći pred teškim odlukama. U takvim situacijama menadžeri generalno mogu razmotriti tri opcije. Jedna opcija je održavanje trenutnih cena, što znači da kompanija apsorbuje veće troškove i miri se sa nižim maržama. Druga opcija je podizanje cena, pri čemu se povećani troškovi prenose na potrošače kako bi se održale profitne marže. Treća opcija podrazumeva indirektno podizanje cena kroz smanjenje onoga što potrošači dobijaju za istu cenu. Indirektna poskupljenja obično imaju jedan od dva oblika. Jedan oblik, koji se obično naziva šrinkflacija (engl. shrinkflation), podrazumeva smanjenje količine ili veličine proizvoda uz zadržavanje iste cene. Na primer, proizvođač sosa za testeninu može smanjiti veličinu pakovanja sosa bez promene cene. Nedavna studija procenjuje da je ova praksa široko rasprostranjena na maloprodajnom tržištu SAD-a, pri čemu je smanjenje veličine proizvoda znatno češće od njenog povećanja. Drugi, i možda manje poznat oblik indirektnog poskupljenja jeste skimpflacija — smanjenje kvaliteta proizvoda uz zadržavanje iste cene i veličine proizvoda. Kvalitet može obuhvatati više dimenzija, ali u kontekstu robe široke potrošnje, skimpflacija često uključuje smanjenje ključnih sastojaka ili izmene u formulaciji proizvoda koje umanjuju njegov kvalitet. Na primer, proizvođač sosa za testeninu može smanjiti udeo paradajza u proizvodu, zamenjujući ga vodom kako bi nadoknadio izgubljenu težinu. Mediji širom sveta nedavno su zabeležili brojne slučajeve skimpflacije, što je podiglo svest javnosti o ovoj praksi. Za menadžere, skimpflacija može predstavljati primamljiv pristup kao odgovor na nagli rast troškova. Može se tvrditi da je potrošačima teže da primete promene u sastojcima ili formulaciji proizvoda nego promene cene ili veličine. Međutim, moje istraživanje pokazuje da je skimpflacija rizična. Kroz opsežan istraživački program koji je uključio hiljade učesnika, otkrio sam da, kada potrošači jednom postanu svesni smanjenja kvaliteta, ocenjuju skimpflaciju kao izrazito nepravičnu, daleko više nego šrinkflaciju i direktna poskupljenja. Takođe su znatno manje voljni da nastave da kupuju proizvode kojima je smanjen kvalitet u poređenju sa onima kojima je podignuta cena ili smanjena veličina pakovanja. Zašto se smanjenje kvaliteta doživljava drugačije Menadžeri razumeju da potrošači ne vole poskupljenja. To objašnjava zašto traže manje vidljive alternative direktnom podizanju cena u borbi protiv rasta troškova. Ako su paradajz, kakao, maslinovo ulje, ambalaža, radna snaga ili logistika poskupeli, neposredno pitanje glasi: Kako možemo zaštititi svoje marže, a da ne oteramo kupce? Iz čisto ekonomske perspektive, podizanje cena, smanjenje veličine proizvoda i smanjenje kvaliteta mogu delovati slično. Međutim, iz psihološke perspektive, ove tri prakse se u velikoj meri razlikuju. Da bih ovo ispitao, sproveo sam 25 eksperimenata sa više od 30.000 učesnika iz SAD-a i Evrope. Učesnici su čitali o preduzećima koja se suočavaju sa povećanim troškovima, a zatim saznali da je kompanija reagovala na jedan od tri načina. Prvoj grupi učesnika u mojim studijama rečeno je da je preduzeće podiglo cenu proizvoda, dok su veličina i kvalitet ostali isti. Drugoj grupi je rečeno da je preduzeće smanjilo veličinu proizvoda, uz zadržavanje iste cene i kvaliteta. Treća grupa učesnika saznala je da je preduzeće smanjilo kvalitet proizvoda, dok su cena i veličina ostale nepromenjene. U svim studijama koristio sam širok spektar proizvoda i usluga. Učesnici su čitali o čokoladama, soku od pomorandže, maslinovom namazu, toalet-papiru, deterdžentu za veš, striming uslugama i drugim ponudama. U nekim slučajevima, smanjenje kvaliteta je uključivalo smanjenje ključnih sastojaka; na primer, manje kakaoa u čokoladi, manje maslinovog ulja u maslinovom namazu ili nižu koncentraciju soka od pomorandže u napitku. U drugim slučajevima, smanjenje kvaliteta uključivalo je opšte opise kvaliteta ili performansi proizvoda. Obrazac je bio izuzetno dosledan u svim studijama. Potrošači su imali najmanje šanse da primete smanjenje ključnih sastojaka (27,2%), zatim manju veličinu proizvoda (37,9%) i podizanje cena (49,8%). Takođe su smanjenje kvaliteta videli kao najmanje pravičnu opciju, ocenjujući ga znatno oštrije od smanjenja veličine ili povećanja cene; manje veličine su, pak, viđene kao manje pravične od viših cena. To se poklapa sa prethodnim istraživanjima koja pokazuju da većina potrošača smatra povećanje cena poštenim kada se firme suočavaju sa rastućim troškovima. Potrošači su takođe bili manje voljni da kupe proizvod nakon smanjenja kvaliteta nego nakon smanjenja veličine ili poskupljenja. Ipak, uprkos tome što su manje formate ocenili kao manje fer od viših cena, bili su podjednako voljni da kupe proizvode pogođene bilo kojom od te dve promene. Moje studije su pružile dokaze za dva objašnjenja ovakvih rezultata. Prvo, potrošači ne odobravaju skimpflaciju jer (s pravom) veruju da je ta praksa manje transparentna od povećanja cena, ali i od šrinkflacije. Drugo, potrošači gaje izrazito negativan stav prema skimpflaciji jer im ona oduzima izvorno potrošačko iskustvo. Skuplji sos za testeninu postavlja potrošaču pitanje da li isto iskustvo konzumacije vredi platiti više. Manji sos za testeninu je i dalje isti sos. Potrošačima može smetati što dobijaju manje proizvoda, ali mogu sačuvati prvobitno iskustvo kupovinom većeg broja komada. Međutim, razblažen, manje kvalitetan sos može u potpunosti uništiti to prvobitno iskustvo. Zato skimpflacija može dovesti do onoga što nazivam „kaznom za skimpflaciju“. Potrošači ne misle samo: „Dobijam manje.“ Oni pomisle: „Ovo nije ono što sam kupio.“ Moji nalazi ne znače da skimpflacija nikada nije profitabilna. Zapravo, skimpflacija može biti efikasna strategija smanjenja troškova ako ostane neprimećena. Moje studije su se uglavnom fokusirale na ono što se dešava kada potrošači postanu svesni promene u kvalitetu proizvoda. Danas postoji mnogo načina na koje potrošači mogu saznati da je kvalitet njihovog omiljenog proizvoda opao. Prvo, mogu lično primetiti da je njihov omiljeni proizvod pretrpeo skimpflaciju čitanjem deklaracija ili uočavanjem razlika tokom same upotrebe. Drugo, mogu to saznati preko drugih, gledajući onlajn pritužbe, slušajući prijatelje ili nailazeći na medijske izveštaje. Na tržištu gde potrošači dele promene na proizvodima putem društvenih mreža (npr. Reddit, TikTok, itd.), upoređuju deklaracije i javno prozivaju kompanije zbog skrivenih smanjenja, verovatnoća otkrivanja nije zanemarljiva. Šta raditi kada je promena neophodna Moji nalazi sugerišu da bi menadžeri trebalo da prestanu da posmatraju smanjenje kvaliteta kao tihu zamenu za povećanje cena. To nije prosto manje vidljiva taktika formiranja cena. To je promena potrošačkog iskustva i obećanja datog kupcima. Pouka 1: Ne pretpostavljajte da je smanjenje kvaliteta bezbednije od podizanja cena Kada troškovi porastu, podizanje cena može delovati kao najopasnija opcija. Potrošači ga lako primećuju, može izazvati trenutne žalbe i može učiniti da brend deluje skupo u poređenju sa konkurencijom. Iz tih razloga, mnogi menadžeri su tražili alternative koje im omogućavaju da cene zadrže nepromenjenim. Međutim, iako je rezanje kvaliteta teže uočiti nego podizanje cena i smanjenje pakovanja, to ne znači da je ono manje rizično. Zapravo, istraživanje pokazuje da kada potrošači saznaju da je kvalitet opao, reaguju znatno negativnije. Ovaj uvid je posebno važan za brendove koji se takmiče na osnovu poverenja, doslednosti, ukusa, performansi ili autentičnosti. Potrošači često grade navike oko proizvoda. Kupuju isti sos za testeninu, kafu, jogurt, deterdžent, čokoladu, kozmetički proizvod ili striming uslugu jer imaju određena znanja i očekivanja od tog iskustva. Kada kompanija krišom promeni kvalitet takvog proizvoda, kupci mogu steći utisak da je brend prekršio prećutni dogovor. Menadžeri bi zato trebalo da postave sledeće pitanje pre nego što smanje kvalitet: Šta bi se dogodilo ako naši kupci to saznaju? Odgovor može promeniti odluku. Ako smanjenje kvaliteta utiče na karakteristiku do koje je kupcima izuzetno stalo, kratkoročne uštede možda nisu vredne dugoročnog rizika. Nekoliko procentnih poena poboljšanja marže može brzo biti poništeno negativnim preporukama („od usta do usta“), manjim brojem ponovljenih kupovina, pritiskom maloprodavaca ili narušavanjem reputacije. To ne znači da je podizanje cena uvek pravi odgovor. Kompanije mogu razmotriti mnoge odgovore na pritisak troškova: manja pakovanja, privremene doplate, promene u liniji proizvoda ili diferencirane verzije u različitim cenovnim rangovima. Ali ako je izbor između podizanja cene i manje vidljivog smanjenja osnovnog kvaliteta proizvoda, menadžeri ne bi trebalo automatski da pretpostave da je ova druga opcija bezbednija. Ponekad je pošteniji potez ujedno i manje štetan. Pouka 2: Ako menjate proizvod, budite otvoreni u vezi sa tim Glavni razlog zašto potrošači ne vole ni šrinkflaciju ni skimpflaciju jeste to što ove strategije deluju podmuklo. Poskupljenje je lako uočiti. Manje pakovanje ili izmenjena lista sastojaka možda nisu. Kada potrošači naknadno otkriju takve promene, verovatno će zaključiti da se kompanija nadala da to neće primetiti. Ta percepcija je štetna jer se potrošači mogu usprotiviti ne samo ekonomskom gubitku, već i uočenom nedostatku transparentnosti. U mojim studijama reakcije potrošača bile su daleko manje negativne kada su promene bile jasno komunicirane. To je važilo bez obzira na to da li je komunikacija dolazila od proizvođača (na primer, na samom pakovanju) ili od maloprodavca (na polici). Transparentnost nije otklonila sve brige, naročito kada je reč o smanjenju kvaliteta, ali je smanjila jaz između skimpflacije, šrinkflacije i podizanja cena. Za menadžere lekcija nije prosto: „Gromoglasno objavite svaku lošu promenu.“ Transparentnost može povećati svest, a veća svest može smanjiti kratkoročnu tražnju. Međutim, netransparentnost u nadi da potrošači neće primetiti nosi drugačiju vrstu rizika. Ako kupci sami otkriju promenu, kompanija gubi kontrolu nad narativom. Ono što se moglo predstaviti kao težak odgovor na rast troškova ili nestašicu sastojaka, umesto toga se može protumačiti kao pokušaj obmane. Dobra komunikacija treba da bude konkretna, direktna i puna poštovanja. Izbegavajte neodređene i potencijalno obmanjujuće fraze poput „novo i poboljšano“ kada je glavna promena zapravo smanjenje kvaliteta, veličine ili koncentracije. Objasnite šta se promenilo, zašto se promenilo i šta je ostalo isto. Gde god je to moguće, dajte potrošačima izbor: originalni proizvod po višoj ceni, manju verziju po staroj ceni ili jeftiniju alternativu sa jasno drugačijom formulacijom. Potrošačima se ovi kompromisi možda neće dopasti, ali je verovatnije da će ih prihvatiti kada osete da se prema njima postupa kao prema informisanim donosiocima odluka, a ne kao metama skrivene strategije rezanja troškova. Pouka 3: Izbegavajte promenu aspekata proizvoda koji definišu iskustvo Treća lekcija jeste da menadžeri moraju razlikovati centralne od perifernih atributa proizvoda. Smanjenja kvaliteta su najopasnija kada utiču na deo proizvoda koji kupci smatraju suštinskim. Za čokoladu, to može biti udeo kakaoa i ukus. Za sok od pomorandže, to može biti koncentracija voćnog soka. Za deterdžent, to može biti efikasnost pranja. Za toalet-papir, to može biti mekoća, čvrstina ili tekstura. Za striming platformu, to može biti kvalitet biblioteke sadržaja. Potrošači često imaju više razumevanja kada promena utiče na periferni aspekt proizvoda. Na primer, potrošači će biti daleko manje uznemireni kada njihov omiljeni brend toalet-papira promeni ambalažu nego kada promeni kvalitet samog papira. Zato bi menadžeri, pre nego što smanje kvalitet, trebalo da sprovedu „reviziju suštinskih svojstava“. Zapitajte se: Koji atributi proizvoda podstiču ponovnu kupovinu? Šta kupci pominju u recenzijama? Šta bi ih navelo da kažu: „Ovo više nije isti proizvod“? Još jedna važna stvar koju treba razmotriti jeste to da li potrošači mogu povratiti izvorno iskustvo. Ako deterdžent postane manje koncentrovan, ali kupci mogu upotrebiti malo veću količinu kako bi postigli isti rezultat pranja, promena im se i dalje možda neće dopasti, ali ona ne poništava u potpunosti prvobitni ishod. Ako se, međutim, formula promeni tako da proizvod ima lošiji učinak bez obzira na to šta potrošači urade, reakcija će verovatno biti znatno oštrija. Kada je smanjenje kvaliteta neizbežno, kompanije bi trebalo da pokušaju da sačuvaju osnovne atribute proizvoda koji definišu iskustvo konzumacije. Smanjite periferne troškove pre nego što dotaknete atribute koji definišu brend. A ako suštinski aspekti proizvoda zaista moraju da se promene, razmislite o kreiranju jasno označene nove verzije u kojoj je detaljno objašnjena tačna promena, umesto da izmenjeni proizvod predstavljate kao da je to onaj isti koji kupci već poznaju. Budućnost upravljanja troškovima takođe se odnosi na poverenje Menadžeri će nastaviti da se suočavaju sa teškim odlukama o cenama, veličini pakovanja i kvalitetu proizvoda jer će troškovi nastaviti da rastu i u budućnosti. Ono što moje istraživanje sugeriše jeste da je način na koji kompanije odgovaraju na nagli rast troškova od presudnog značaja. Potrošači ne procenjuju ove odluke isključivo kao finansijske kompromise. Oni takođe prosuđuju šta ta odluka govori o samoj kompaniji i da li se i na koji način promenilo njihovo iskustvo potrošnje. Skimpflacija može delovati privlačno kompanijama jer ju je teško otkriti. Ali upravo taj nedostatak vidljivosti je ono što čini da deluje obmanjujuće kada se jednom razotkrije. A kada pad kvaliteta utiče na iskustvo korišćenja proizvoda, šteta može biti ozbiljna. Kupci mogu zaključiti da proizvod u koji su verovali više nije isti. I vrlo verovatno će o svom iskustvu pričati i drugima. Za menadžere pitanje ne bi trebalo da glasi samo: „Kako možemo smanjiti troškove bez podizanja cena?“ Pitanje bi takođe moralo biti: „Da li će kupci nakon ove promene i dalje verovati da pružamo ono što potrošači očekuju?“ Kompanije koje najbolje upravljaju rastom troškova neće nužno biti one koje najefikasnije skrivaju promene. To će biti one koje štite atribute ili aspekte proizvoda do kojih je kupcima najviše stalo i koje pošteno komuniciraju kada kompromisi postanu neizbežni.
Porodične kompanije često ne uspevaju da pripreme sledeću generaciju za njihovu najvažniju ulogu — ne kao direktora, već kao vlasnika. Kao rezultat toga, porodice mogu postepeno izgubiti sposobnost upravljanja preduzećem, ne zbog pojedinačne krize, već zato što vlasnička kompetencija erodira kroz generacije usled predvidivih grešaka u upravljanju i sukcesiji. Da bi se očuvala dugoročna kontrola, porodični biznisi moraju planski i promišljeno razvijati vlasnike koji umeju da donose zrele odluke, efikasno upravljaju i pozivaju menadžment na odgovornost. Kada je patrijarh medijske kompanije treće generacije iznenada preminuo, porodica je verovala da je posao bezbedan. Patrijarh je skromnu operaciju, koju je započeo njegov otac, pretvorio u jedno od najvećih privatnih novinskih carstava u zemlji. Prihodi su bili stabilni, a procena vrednosti od jedne milijarde dolara bila je na dohvat ruke. Njegovo petoro odrasle dece, svi ostvareni u svojim profesijama, ali bez međusobne bliskosti nakon celog života provedenog u nadmetanju za očevu naklonost, ušlo je u upravni odbor sa čvrstom rešenošću da zaštiti ono što je on stvorio. Ipak, u roku od tri godine, porodica je bila prinuđena da proda posao u bescenje, za tek mali deo njegove nekadašnje vrednosti. Na prvi pogled, porodica je donela bolnu odluku o prodaji jer je njihova industrija prolazila kroz tektonske poremećaje dok su tradicionalna štampana izdanja ustupala mesto digitalnim medijima. Kompanija se nije uspešno prilagodila toj tranziciji, a porodica je želela da se povuče dok firma još uvek ima neku vrednost. Braća i sestre su zaključili da je prodaja najrazumniji put napred. Mi smo, međutim, videli nešto sasvim drugo. Kada smo počeli blisko da sarađujemo sa vlasnicima kako bismo doneli odluku o tome da li zadržati posao ili ga prodati, shvatili smo da su oni zapravo gubili kontrolu nad porodičnim biznisom godinama unazad. Tokom svog života, patrijarh nije uspeo da smisleno uključi narednu generaciju u bilo kom svojstvu, niti je uspostavio pravi plan sukcesije osim kreiranja trusta za raspodelu deonica. Nakon njegove smrti, nova generacija je posedovala kompaniju na papiru, ali su osećali da nemaju drugog izbora osim da prepuste donošenje odluka profesionalnim menadžerima koji su vodili poslovanje. Bez usaglašenosti o tome šta žele od biznisa kao vlasnici, bez iskustva da preispitaju menadžment i bez nezavisnih direktora koji bi učvrstili korporativno upravljanje, porodica je gledala kako njen autoritet slabi. Do trenutka kada su shvatili koliko su kontrole prepustili drugima, kompanija je već delovala neodrživo i smatrali su da nemaju drugog izbora osim prodaje. A kupac? Upravo onaj menadžerski tim pod čijim je vođstvom biznis posrtao, vešto isposlovavši bagatelnu cenu. Za vlasnike, odluka o prodaji delovala je kao kombinacija loše sreće i teških tržišnih okolnosti. Iz naše perspektive, bila je bolno predvidiva. U našem iskustvu u radu sa stotinama porodičnih kompanija, uočili smo da one retko gube kontrolu zbog jednog katastrofalnog događaja. Umesto toga, kontrola se gubi onda kada se vlasnici ne pripremaju planski za generacijsku tranziciju. Tri najčešća uzroka gubitka kontrole Kada porodica izgubi kontrolu nad svojim biznisom, obično se postavlja pitanje: ko je kriv? Naročito se kritikuje aktuelna ili dolazeća generacija kao ona koja je uspešan posao dovela do propasti, kako su autsajderi verovali u slučaju porodice koju smo upravo opisali. Međutim, u stvarnosti, karte su bile podeljene na njihovu štetu usled nedostatka pripreme, nemogućih očekivanja i okruženja koje im nije pružalo podršku. Zajednička nit koja povezuje ove greške jeste to što starija generacija (zajedno sa nezavisnim direktorima i savetnicima) ulaže ogromnu energiju u pripremu budućih poslovnih lidera, dok izuzetno malo pažnje posvećuje drugoj suštinskoj ulozi — ulozi budućeg vlasnika. Evo najčešćih zamki kroz koje vlasnici porodičnih preduzeća gube kontrolu: Zamka reprezentativne figure: Vlasništvo postaje pasivno Suviše često svedočimo tome kako naslednici posustaju pod pritiskom očuvanja porodičnog nasleđa, doživljavajući sebe (i dozvoljavajući drugima da ih vide) kao „manje vredne“. Šta se dešava kada članovi mlađe generacije steknu osećaj da ne donose stvarnu vrednost biznisu (bilo kao zaposleni ili kao vlasnici) u meri u kojoj su to činili njihovi prethodnici? To postaje samoispunjavajuće proročanstvo. I, kao što smo videli na primeru novinske kompanije, to može dovesti celo preduzeće u opasnost. Dok se osnivači u porodičnim kompanijama idealizuju, na naredne generacije se često gleda sa skepsom. Da li će biti dovoljno talentovani, dovoljno marljivi, dovoljno inspirativni? Ova pitanja se često postavljaju prerano u životu naslednika — mnogo pre nego što stasaju da rade u kompaniji ili da se posvete vlasničkim dužnostima — da bi se na njih moglo odgovoriti sa sigurnošću. Umesto da im se pruži prilika da se dokažu, oni postaju puke figure: prepoznatljiva lica porodice koja predstavljaju vlasnike na svečanim otvaranjima ili nose zvučne titule, ali bez stvarnog autoriteta. Često bivaju imenovani za potpredsednike nekog sporednog sektora čim diplomiraju, ali je ta uloga potpuno lišena stvarne moći odlučivanja ili uticaja. Poznajemo jednu porodicu koja je doslovno napravila dve odvojene sale za sastanke o važnim pitanjima: u jednoj se sastajala probrana grupa vlasnika koja je stvarno donosila odluke, dok je druga služila široj porodici kako bi se osećala uključenom, iako se od nje tražilo samo da formalno odobri ono što je već presuđeno u prvoj sobi. Stavite se u poziciju tih naslednika — koliki samo pritisak osećaju u pokušaju da dostignu uspehe svojih roditelja. Neki osete podstrek i dokažu svoju vrednost, ali mnogi ne uspeju. Čak i najtalentovaniji i najambiciozniji pojedinci počinju da sumnjaju u sopstvenu efikasnost, bilo u operativnom radu ili u vlasničkoj ulozi, kada nisu suštinski angažovani na način primeren njihovom iskustvu. Zamka rivaliteta: Kada se uloge neočekivano zamene Pokušavajući da pripreme naslednike za buduće liderske i vlasničke uloge, porodice neretko nenamerno stvore rivalitet među njima u njihovim dvadesetim i tridesetim godinama. Iako ovo može poslužiti prepoznavanju najjačih lidera, dugoročno gledano često donosi kontraefekat. Starija generacija nehotice okreće naslednike jedne protiv drugih u borbi za samo jednu nagradu: poziciju generalnog direktora (CEO). Braća, sestre i rođaci tada počinju da vide jedni druge kao suparnike, a ne kao buduće suvlasnike kojima su neophodni čvrsti međusobni odnosi. Znamo za porodicu koja je organizovala svojevrsno nemilosrdno takmičenje: samo jedno od naslednika dobiće najvišu funkciju, dok se od ostalih očekivalo da napuste firmu. Iako nema ničeg lošeg u testiranju, izazivanju i pripremanju naslednika kako bi se sagledao njihov potencijal, mora se prepoznati neželjeni uticaj na porodične odnose. Jednog dana zajedno otvarate praznične poklone, a nekoliko godina kasnije takmičite se za istu fotelju. Na kraju se od vas očekuje da upravljate zajedno kao saveznici i suvlasnici. Međutim, ako ste decenijama bili usmereni na međusobno nadmetanje, da li ćete moći preko noći da pređete na zajedničku saradnju? U slučaju porodice koja je postavila takvo surovo nadmetanje, čak i nakon što su pojedini članovi morali da napuste zaposlenje u firmi, i dalje su morali da sarađuju kao suvlasnici na skupštinama akcionara. Tri godine nakon što je trka za poziciju direktora završena, upravni odbor je predstavio priliku koju je zagovarao novi porodični generalni direktor — akviziciju konkurenta u problemima po izuzetno povoljnim uslovima radi jačanja tržišnog udela. Deo porodice bio je spreman da odmah prihvati priliku, dok su drugi doveli u pitanje procenu direktora. Odbor je primio dva oštra pisma od porodice — jedno sa podrškom, a drugo sa protivljenjem. Paralizovan podeljenom grupom akcionara, odbor nije mogao da reaguje na vreme, što je stvorilo duboke animozitete dok je konkurent iskoristio propuštenu šansu. Generalni direktor je izjavio da se oseća „prokletim“ što je bio gurnut u rano takmičenje sa braćom i rođacima, jer je to dugoročno stvorilo situaciju u kojoj niko ne pobeđuje. Zamka distance: Držanje na bezbednoj udaljenosti Ponekad se mlađa generacija koja teži da se priključi poslu drži podalje sve dok se nekako ne dokaže starijoj generaciji i vodećim rukovodiocima. Svi — i porodični lideri i spoljni menadžeri — imaju mišljenje o tome da li, kada i kako uvesti novu generaciju u poslovanje. U igru ulaze briga o nepotizmu, skepsa prema sposobnostima, strah, nesigurnost i preterana zaštitnički nastrojenost. Umorni od pomešanih ili obeshrabrujućih signala, mnogi nekada entuzijastični naslednici gube motivaciju i napuštaju porodični biznis. Kada odu, oni ne odustaju samo od menadžerske karijere, već se potpuno povlače i iz upravljanja i vlasničkih struktura. Posledice takvog postepenog gubitka veze sa poslovanjem — i među samim vlasnicima — mogu biti dugoročno pogubne za firmu. Svakom porodičnom preduzeću potrebni su posvećeni porodični vlasnici da bi opstalo kroz generacije. Mladi koje danas odbijete sutra mogu postati članovi vašeg upravnog odbora. A kada taj dan dođe, želite da oni budu maksimalno pripremljeni, angažovani i kompetentni. Kako sprečiti neželjeni gubitak kontrole Očuvanje kontrole nad porodičnim preduzećem zahteva dugoročna ulaganja. Predstavljamo nekoliko načina da promenite kurs ukoliko uočite ove uobičajene zamke: Razvijte vlasnički mentalitet Najveći jaz koji uočavamo u generacijskim tranzicijama jeste nerazumevanje onoga što vlasništvo zapravo znači. Da bi bili efikasni, naslednici moraju izgraditi vlasnički način razmišljanja. To podrazumeva poznavanje sopstvenih uloga i prava kao vlasnika (a ne samo kao zaposlenih) i postavljanje jasnih strateških vlasničkih ciljeva i pravca za kompaniju. Zatim moraju držati biznis odgovornim prema tim ciljevima, insistirajući da upravni odbor i rukovodstvo podnose jasne i kredibilne izveštaje o napretku barem jednom godišnje. Posvetite pažnju porodičnoj dinamici Malo je okruženja u kojima ljudi redovno prelaze iz direktnog međusobnog rivaliteta u ulogu saveznika u istom timu — a upravo se to redovno očekuje od članova porodice u biznisu. Da bi se proaktivno pripremili za to, članovi porodice moraju svesno graditi profesionalne odnose neophodne za zajedničko i skladno upravljanje poslovnom imovinom. Obezbedite trajnu povezanost budućih vlasnika sa kompanijom Porodice koje uspešno prolaze kroz generacijske smene prepoznaju značaj očuvanja bliskosti sadašnjih i budućih generacija sa poslovanjem. One žele da naslednici budu uključeni i proaktivno im pomažu u izgradnji veština potrebnih za ključne vlasničke dužnosti. Takođe, svesno prevazilaze svesne i podsvesne impulse rivaliteta, jer razumeju da su angažovani vlasnici neophodni za napredak kompanije čiji se uspeh meri decenijama, a ne kvartalima. Postavite sebi pitanje: Da li smo (i dalje) pravi vlasnici za naš biznis? Pobrinite se da redovno procenjujete da li vaše preduzeće ima ubedljivu svrhu i konkurentske prednosti neophodne za prosperitet. I jedno i drugo je ključno za dugoročnu održivost. Odgovornost vlasnika je da preispitaju zrelost sopstvenih odluka i procene da li su oni (i dalje) pravi vlasnici za dati biznis. Porodične kompanije retko propadaju zbog jedne pogrešne odluke. One posustaju onda kada vlasničke sposobnosti nikada nisu planski razvijane kroz generacije. Kontrola se ne gubi u jednom trenutku — ona erodira godinama kroz loše navike, pretpostavke i propuštene prilike. Do trenutka kada posledice postanu vidljive, uzroci su često stari već decenijama. U proseku, porodični biznisi traju duže od drugih oblika poslovanja jer porodica poseduje dalekovidost da razmišlja decenijama, a ne tromesečjima unapred. Ipak, to se ne dešava samo od sebe. Da biste osigurali uspeh kroz generacije, izbegnite ove nepotrebne greške koje prečesto potapaju i najpreduzimljivije porodice.